Svaki 7. lipnja tužan je dan za obitelj Petrović, ali i za tisuće i tisuće hrvatskih poklonika sporta.
Na dan druge finalne utakmice doigravanja za hrvatskog prvaka između Cibone i Cedevite u Draženovu domu, obilježava se godišnjica tragične pogibije Dražena Petrovića. Ni godine koje neumitno prolaze, a prošlo ih je 21, ne uspijevaju istinsku košarkašku legendu potisnuti u zaborav, a za takvo što je najzaslužnija Draženova majka Biserka.
Jer bez njene neiscrpne želje da održava spomen na preminulog sina, Dražen bi možda bio samo velikan kojeg više nema. Ovako je pak, kako kaže majka, od legende prerastao u mit. Ponajprije zahvaljujući Muzeju Dražena Petrovića, muzeju kakvog je – a da je posvećen jednom sportašu – teško naći uzduž i poprijeko Europe.
Kao najvećeg čuvara uspomene na njena neprežaljenog sina, Biserku smo prvu pitali o tome što bi Dražen bio da je doživio 50. rođendan (22. listopada 1964.). Kada nečiji odlazak ne možete preboljeti, onda je i to pitanje koje vam se vrzma po mislima.
– Čime bi se konkretno bavio, ne znam, možda bi bio sportski menadžer ili visoko pozicionirani sportski dužnosnik, no znam da bi među prvima otišao do poplavljenih sela i ljudi u Slavoniji. Humanost je bila jača strana njegove osobnosti. On je ljudima toliko pomagao da mi o tome još uvijek sve ne znamo.
O tome je Biserka doznavala tijekom godina otkako Dražena nema.
– Još dok je igrao u Šibenki, neki je mladi čovjek od njega tražio da mu posudi za put u Švicarsku. Čovjek je ondje završio medicinu i afirmirao se pa mi je prigodom jedne od ranih obljetnica htio vratiti tu posudbu, što sam ja odbila. Drugi je primjer, za koji sam naknadno čula, to što je platio troškove prijevoza mrtvog tijela sina jedne Zagrepčanke koja za takvo što nije imala novca. Saznali smo i da je jednom dečku platio operaciju oka u Münchenu, a njegovi roditelji mi i danas na tome zahvaljuju.
U jedno je majka sigurna, baš kao i Stojko Vranković i Franjo Arapović, drugi naši sugovornici u ovoj priči. Dražen nakon karijere nikako ne bi bio trener. Zašto, pokušao nam je to objasniti Draženov stariji brat Aleksandar:
– Govorio mi je da ga ne zanima konfrontirati se s igračima na dnevnoj bazi. Smatrao je da za to nema potreban karakter. On je bio puno introvertniji od mene, on je više volio raditi u sjeni, u miru, a to nije poželjna osobina za trenera jer on se mora znati nametnuti.
Ipak, uvjeren je Aco, njegov mlađi braco ostao bi u sportu.
– Ili bi bio neka vrsta sportskog ambasadora, nešto poput člana Lauerusove akademije, ili bi bio sportski dužnosnik, onaj koji je iza trenerskih linija. Možda bi poput Bodiroge bio član Izvršnog odbora Fibe ili nešto slično.
A možda bi izabrao olimpijsku karijeru poput Vlade Divca, predsjednika Olimpijskog odbora Srbije.
– Ne vidim tko bi glasovao protiv Dražena da je poželio biti predsjednik Hrvatskog košarkaškog saveza, predsjednik HOO-a ili čak resorni ministar. Imati Dražena na čelnom mjestu HKS-a bila bi ogromna prednost Hrvatske prema van, kao što je to slučaj s HNS-om i Davorom Šukerom. S takvom popularnošću mogao bi kandidirati i za visoku poziciju u državi.
Na Franjinu je tragu i negdašnji Draženov haklerski suparnik, ali i trening-partner Mirko Ljubičić, danas ratni veteran i predsjednik zagrebačke Hvidre.
– Ja ga vidim kao predsjednika Fibe i nestranačkog ministra sporta u RH, ali i čovjeka koji bi prvi išao u Gunju pomoći poplavljenim obiteljima. Vidim ga kao humanog i sposobnog čovjeka.
O Draženu sa 50 godina zanimljivu sliku iznio nam je njegov brat Aleksandar:
– Zamišljam ga kao obiteljskog čovjeka s mnogo djece.
Ustvrdio je to i Franjo:
– Dražen bi se smirio, bio bi sasvim druga osoba nakon karijere. Imao bi obitelj i puno djece. Osjetio sam to zbog njegova odnosa prema djeci naših prijatelja.
A prijatelj i suigrač koji je već tada imao djecu bio je Stojko Vranković:
– Moje su kćeri rođene 1988. i 1989. i s njima se jako volio igrati. Valjao bi se s njima po podu, one bi po njemu skakale, a čak bi s njima poduže razgovarao i telefonom. Dok sam igrao za Boston, a Dražen za Netse, koristio je All-Star pauzu da dođe k nama i igra se s klinkama.
Kada bi male Vrankovićeve kćeri otišle na spavanje, Dražen bi za prijatelja imao neka obiteljska pitanja.
– Pitao bi me kako izgleda bračni život, kakav je osjećaj imati djecu. Kada bi se našao blizu djece, iz njega je isijavala ljubav. Ako se dobro sjećam, osim Zagrepčanke Renate, on za svog igračkog vijeka nije imao ozbiljnu vezu, no žena u njegovu životu nije nedostajalo.
Nažalost, jedna od tih prolaznih žena, ta fatalna Klara Szalanty (danas gospođa Bierhoff) stajala ga je života. A da je poživio duže od 28 godina, zacijelo bi imao još niz blistavih sezona, o čemu Stojko kaže:
– Vjerujem da bi igrao još šest-sedam sezona, no možda i manje jer on je s profesionalnom košarkom počeo vrlo rano, sa 16 godina, bio je prilično istrošen. Poznavajući ga, on bi podvukao crtu kada bi došlo vrijeme, ne bi se doveo u situaciju da kompromitira svoju igračku veličinu, a u prvim godinama nakon karijere vjerojatno bi radio nešto u vezi sa sportom. Govorio mi je da bi volio biti predstavnik nekog velikog proizvođača sportske opreme,.
To bi bio dobar način da izbjegne ono čega se pribojava svaki veliki sportaš, prve godine nakon umirovljenja, o čemu je zborio Franjo:
– S obzirom na njegovu ovisnost o treninzima, prvu godinu teško bi prebolio. Jer, tada se osjećaš kao da sve imaš, a stalno ti nešto nedostaje, ponajprije utakmice, taj natjecateljski adrenalin.
Franjo misli da bi mu najmanje nedostajao život superpopularnog sportaša.
– Kad god bi imao slobodnog vremena, Dražen je živio punim plućima jer je bio silno popularan, a k tomu još i pametan, zgodan i financijski neovisan.
Ovaj klupski i reprezentativni prijatelj misli da bi Dražen i nakon svršetka karijere bio silno popularan u narodu.
– To nešto nedokučivo čime je zračio... ta njegova karizma bi ostala. To bi bila vječna popularnost – nešto kao s Maradonom i Peleom.
Razmjeri popularnosti sežu i do filmskih umjetnika. Biserka Petrović otkriva da se jedna američko-hrvatska koprodukcija zanima za snimanje igranog filma o Draženu, no imena nam nije smjela otkriti:
– Puno toga se dogodi kada se najmanje nadate. Čeka se knjiga o Draženu jednog australskog autora pa bi se, bude li dovoljno dobra, po njoj radio film jer je taj čovjek intervjuirao više od 50 ljudi iz Draženova okruženja. Dakako da bi bilo bolje da scenarij napiše netko od hrvatskih pisaca, a i kada bi se netko od hrvatskih redatelja ponudio da snima film, ne bih imala ništa protiv.
>>21 godina od smrti nikada prežaljenog Dražena...
Kako je to lepo kada Hrvati pišu u superlativu o jednom Srbinu