– Doktore, hoćeš s nama? – pitali su ga. Nije tu bilo premišljanja. Naravno da je htio. I otišao je. U bijeloj kuti. Na Velebit. U rat:
– Mislio sam da će me tamo čekati uniforma. Nije. Ali ubrzo sam je dobio – počeo je priču kirurg Krešimir Čandrlić dok u supruginoj i njegovoj Poliklinici za kirurgiju i anesteziologiju Lege Artis u Osijeku pregledavamo brojne fotografije s ratišta.
– Tada sam, kad je otišao, stažirala u osječkoj bolnici. No brzo sam ga stigla – kroza smijeh će anesteziologinja Jasenka Kalajdžić- Čandrlić.
– Nikada se nismo sigurnije osjećali nego s dečkima na terenu, ništa nam nije bilo teško. Pa, bili smo s elitnim postrojbama, sa specijalnom policijom – pričaju liječnici Čandrlić.
Skupljali krpelje
Njih dvoje, s anesteziologom, medicinskim tehničarom i vozačem, bili su kirurško-anesteziološka mobilna ekipa, takozvane KAME, odnosno sanitetska potpora braniteljima. Velebitsko ratište bilo im je prvi teren. Tu su se, pričaju liječnici, svi jako zbližili, stekli prijateljstva za cijeli život:
– Kako i ne bi. Zajedno smo jeli, spavali, živjeli u bajtama – kaže doktorica.
– A ja jako hrčem – dodao je doktor.
Sa specijalnom policijom njih su dvoje prošli sva ratišta. Zapravo, gotovo sva:
– Žao nam je što nismo bili u Medačkom džepu. Ali, tada smo se u Opatiji ženili – otkrivaju.
Dok pričaju o izvrsnoj logistici specijalne policije, gledaju fotografije snimljene u svibnju 1995. godine, zapadno slavonsko ratište, akcija Bljesak.
– Tri smo dana na terenu čekali i skupljali krpelje. A onda su nam 1. svibnja, oko dva izjutra, rekli da akcije neće ni biti, da idemo kući. Dva sata poslije stigla je nova obavijest. Kreće se – prisjećaju se.
Na početku akcije Ivan Pejić, tada instruktor u specijalnoj policiji, imao je peh da jednom nogom stane na jednu, a drugom nogom na drugu minu. Trenuci su to bili dugi kao vječnost, no nekom ludom srećom nijedna se mina nije aktivirala.
– Zajedno s dečkima išli smo kroz minska polja. Čuvali smo mi njih i oni nas – prisjećaju se supružnici Čandrlić.
Ranjene branitelje oni su “krpali”, zbrinjavali i otpravljali u bolnice u Slavonski Brod i Novu Gradišku. Osim njih dvoje, u timu osječkih KAMA u Bljesku bili su Andrija Kiss, Željko Balić i Antun Brkić.
– Posebno teško bilo nam je kad je poginuo Robert Erdelja iz ATJ Lučko, Požežani su izgubili zapovjednika kojeg su zvali Komarac, Brođani su ostali bez momka koji se dva dana prije oženio... Osječani nisu imali mrtvih. Jedan je branitelj ostao bez noge, bilo je ranjenih. Smatram uvredom kad netko kaže da je Bljesak izveden uz minimalan broj žrtava. Svaka je žrtva velika – priča kirurg Čandrlić.
Slanina na drvetu
Njegova supruga ispričala je da su tijekom akcije dva puta na dan mijenjali trake u boji koje su nosili na odorama:
– Po tim trakama raspoznavali smo našu od njihove vojske. Jer, uniforme su nam bile iste i to je bio jedini način da se zna tko je to. Kad smo došli do Okučana, boravili smo u kućama Srba koji su netom otišli. I usput liječili i bakice koje su ostale – kaže.
Nakon akcije Bljesak doktor Čandrlić završio je na liječenju i jedva se izvukao. Još se na Velebitu zarazi mišjom groznicom koja je tada buknula:
– Dobro je prošlo, nisam završio na dijalizi. Ja sam u to vrijeme bio ovisnik o mesnom doručku. A tu smo hranu dobivali iz zaliha – kaže liječnik o mogućem uzroku bolesti.
Pa, kad smo već kod hrane, ne mogu njih dvoje ne spomenuti kako je, dok su bili na Velebitu, događalo da s drveća visi – slanina:
– Hranu su nam bacali iz helikoptera. Pa se slanina zakvačila na grane – objašnjavaju. Uz Velebit ih vežu brojne uspomene.
Doktorica Čandrlić rado će se prisjetiti kako je dobila dar iz zraka:
– Bio je treći mjesec 1994. godine, snijeg na planini. Nekih desetak dana nisu nam dopremali hranu, trošili smo zalihe. A onda je stigao helikopter. Dečki su na snijeg spustili jednu crvenu ružu, napravili krug i tek nam onda spustili hranu. Ta je ruža bila dar meni, jedinoj ženi na Velebitu. Sprešala sam je. I danas je čuvam – kaže.
To vrijeme rata bilo je, složit će se supruzi Čandrlić, neko čudno stanje. Živjelo se od danas do sutra. Ali uspomene su im ostale trajne.
– Josip Ćelić iz specijalne policije bio je naša beba. Vjerovali ili ne taj je dečko na Velebitu, umotan i uz svjetlost lampe, učio za ispite. Drugi je specijalac uza svijeću, na minus dvadeset stupnjeva, čitao Cesarčevog Zlatnog mladića. Eto, kakvi su to dečki bili. Upoznali smo s njima cijelu Hrvatsku pa danas, kamo god da dođemo, uvijek negdje nekoga znamo – pričaju liječnici, zaljubljenici u planinarenje.
A sa specijalnom policijom prošli su cijelu zemlju. Najtužnije slike civila nose iz Kuplenskog, nedaleko od Karlovca. Tu se nalazio zbjeg pristaša Fikreta Abdića čija se vojska u Cazinskoj krajini sukobila s Armijom BiH. Zima je bila oštra, a na brzinu sklepano naselje puno djece...
Roditelji tinejdžerice
Prisjetit će se liječnici ranjavanja suboraca, kazati kako je teško bilo kad se netko nije vratio iz akcije, kao mladića koji je doktoru Čandrlić na Vran planini kazao: “Slikaj me, da imaš za uspomenu kad poginem”...
Opet, iskoristit će svaku prigodu da se prisjete zajedništva koje su živjeli tih ratnih godina. Govorili bi oni o tim danima dugo jer uistinu imaju što reći. No, čekaonica poliklinike popunjavala se pacijentima. A da ih je, dok smo razgovarali, čula njihova kći, tinejdžerka Jelena, sigurno bi im dobacila “opet pričaju te svoje priče”.
>>Damir Tomljanović Gavran: Tigar koji je uvijek išao prvi
