Sagledamo li načas sav naš europski napadački potencijal, još će ispasti da smo centarforska velesila, kada na popisu za Svjetsko prvenstvo nije bilo mjesta za igrače Benfice i Glasgow Rangersa. Na primjer, Petar Musa zabio je za Benficu svoj debitantski gol u Ligi prvaka, a Antonio Čolak svojim je golovima uveo Škote u Ligu prvaka. Pa kad je izbornik Dalić nakon utakmice s Argentinom, u kojoj je Hrvatska izjednačila svoj najteži poraz na velikim natjecanjima (0:3 je bilo i s Portugalom na EP-u 1996., nap.a.), već otvorio temu "nedostajao nam je napadač", otišli smo tim tragom, pa i dalje u povijest od SP-a u Kataru.
Ne može ignorirati Petkovića
Krenimo od temelja: 64 nastupa za reprezentaciju, 12 pogodaka. To je zajednički učinak Brune Petkovića (28/7), Ante Budimira (17/1) i Marka Livaje (19/4) u nacionalnome dresu. Ili svi skupa 994 minute na travnjaku i ukupno pet postignutih pogodaka u kvalifikacijama za SP 2022., Ligi nacija i na SP-u u Kataru. To je uzorak kojim ćemo se ovdje baviti, izuzimajući načas Andreja Kramarića, budući da on nije središnji napadač, nego je silom (ne)prilika na toj poziciji često korišten.
Krenimo od strijelca našega posljednjega pogotka na Svjetskom prvenstvu u Kataru, protiv Brazila, Brune Petkovića. Znate li koliko je dugo Bruno, i mi zajedno s njim, čekao taj zlata vrijedan pogodak? Točno 722 minute ili punih osam utakmica. Ili, ako hoćete, Bruno je od svoga gola Portugalu u rujnu 2020. godine – u 762 minute odigrane za vatrene postigao jedan jedini gol.
Statistika je to koja mu nije naklonjena, ali, zaboga, zar je Dalić mogao ignorirati centarfora Dinama koji je jesenas izvrsno igrao u Ligi prvaka, dao gol Chelseaju, i ukupno postigao 12 klupskih pogodaka?
A kako stoji Ante Budimir? Točno 670 minuta bez pogotka za reprezentaciju, još od studenoga 2020. godine, kada je zabio Turcima u prijateljskoj utakmici. Ante u Osasuni nije imao osobito produktivnu jesen, postigavši samo jedan pogodak, ali Antini su trud i upornost u lipnju ove godine na St. Denisu Hrvatskoj osigurali jedanaesterac kojim je prvi put pobijeđena Francuska. I Dalić mu je to honorirao pozivnicom za SP – može li mu se išta prigovoriti?
Marko Livaja svojim učinkom ipak ponešto odudara od spomenutih suigrača. Karizmatični je hajdukovac od rujna 2021. godine u 481 minuti provedenoj na travnjaku postigao četiri pogotka za reprezentaciju, sva četiri u natjecateljskim utakmicama: dva u kvalifikacijama za SP, po jedan u Ligi nacija i na Svjetskom prvenstvu. A to je, složit ćete se, ipak vrlo solidna referenca. Plus onih 11 golova za Hajduk.
Bolje nije mogao izabrati
Dakle, kada Dalić kaže kako mu je "nedostajao napadač", očito bolje nije ni mogao izabrati, i to je realnost s kojom će biti suočen i u bitci za treće mjesto. Možda se samo treba odlučiti za prvoga u toj hijerarhiji, pa ga i istrpjeti kada mu ne ide. Samo da se napokon zna tko nam je prva špica.
U bitci za broncu možda će biti mjesta i za Andreja Kramarića, ali sigurno ne na poziciji u sredini napada. On je na njoj na SP-u igrao 215 minuta, protiv Maroka, Brazila i Argentine, i praktično se nije našao ni u jednoj izglednoj poziciji da ugrozi gol. Andrej najbolje funkcionira kad surađuje sa špicom, što ga je u utakmici s Kanadom učinilo herojem. Na žalost, toga dana za njega je kao igrača s golgeterskom misijom Svjetsko prvenstvo praktično bilo završeno.
Petković je pre trom za napadača, primi loptu, počne nešto petljati, namještati se i onda mu oduzmu loptu. Sve to ga ne čini napadačem nego panjem od kojeg se jednom lopta slučajno odbila u gol. Općenito nam je problem pre malo udaraca na gol, svi nešto petljaju, dodaju, namještaju pa izgube loptu. Pucajte po golu i bez veze, nešto će uletjeti, bolje nego tako gubiti lopte