U vrijeme današnje, opterećeno osobnim materijalizmom, sve je teže i među košarkašima zamisliti istinskog sportskog džentlmena, sportaša koji nikad nije zaradio ni tehničku pogrešku a kamoli da je isključen i za kojeg je i kod najljućih mu suparnika teško naći bilo koju ružnu riječ.
A upravo je takav – pokoj mu duši – bio Damir Šolman, najbolji strijelac KK Split, koji je izgubio svoju posljednju i najtežu utakmicu. A izgubio ju je u 74. godini, nakon duge i teške bolesti, kakvoj je, prije nešto više od godinu dana, podlegao i njegov suigrač i prijatelj Petar Skansi.
Novosel: Bio je moj ljubimac
A Pero i Damir igrali su zajedno za žute, ali i za reprezentaciju tadašnje SFRJ pod čijom su zastavom zajedno osvojili olimpijsko srebro (1986.) i svjetsko zlato (1970.). No, Šolman je osvojio još jedno olimpijsko srebro (Montreal), ali i još jedno svjetsko zlato (1978.), a u njegovoj trofejnoj vitrini našlo se i srebro osvojeno na SP-u u Portoriku (1974.).
O kakvom je igraču bila riječ, kazao nam je Mirko Novosel, izbornik s kojim je Damir osvojio olimpijsko i svjetsko srebro, a kojem smo bili glasnik loše vijesti:
– Damir je bio jedan od mojih igračkih ljubimaca, a kako je, osim što je bio sjajan igrač, bio i sjajan čovjek, postavio sam ga u Montrealu za kapetana reprezentacije. Damir je bio izvanredan šuter i prava je šteta što u njegovo vrijeme nisu bile uvedene trice. Osim toga, bio je izvrstan obrambeni igrač pa je uvijek čuvao najopasnije suparničke vanjske igrače. Sjećam se njegovih dvoboja s udarnim krilom Sovjeta Saljnjikovom, koje je u pravilu dobivao za one naše velike pobjede nad SSSR-om.
Koliko je Novosel cijenio Šolmana, najbolje će oslikati i to što je tadašnji jugoslavenski izbornik upravo njega izabrao za junaka njegove slikovnice "Kako da postanem košarkaš" objavljene 1975. godine. A silno ga je volio i njegov dugogodišnji cimer iz reprezentacije Nikola Plećaš:
– Damir je bio izrazito uredan čovjek, zbog čega je biti njegov cimer bilo zadovoljstvo. Osim toga, volio je pratiti trendove, to je bio dio njegova imidža. Kako u to vrijeme, krajem 60-ih i početkom 70-ih, u Jugoslaviji baš i niste mogli kupiti što vam srce želi, on je naša sportska putovanja koristio i za obnovu garderobe.
Šolman je toliko volio nositi odijela – a niste ga mogli vidjeti ni neobrijana – da je u njima dolazio i na treninge pa su ga suigrači zbog njegove urednosti zvali Niklovani, a u jednoj je anketi izabran i za najšarmantnijega košarkaša u SFRJ. Zbog svega toga legendarni splitski profesor matematike, dugo godina klupski tehniko, Vinko Bajrović označio ga je kao čovjeka koji je u svlačionicu Jugoplastike donio opću kulturu. Stoga i ne čudi, a bio je prilično atraktivne vanjštine, da je u anketi jednoga dnevnog lista o najšarmantnijem košarkašu tadašnje SFRJ taj prestižni naslov osvojio upravo Damir.
Inače, Plećaš i Šolman znali su se jako dobro i prije reprezentacije. Stasavali su u istom klubu, u zagrebačkoj Mladosti, a onda su im se klupski putevi razdvojili. Nikola se preselio u Lokomotivu, a Damir je, na opće iznenađenje, završio u splitskoj Jugoplastici.
– Bilo je razgovora da zajedno nastavimo u Lokomotivi, no kako nisam htio otići u Pirot na kvalifikacije za najviši rang, već sam prije prešao među lokose, Damir je iz nekog inata prepušten Jugoplastici.
Tako je Šolman već kao 19-godišnjak prestao odlaziti na zagrebačku špicu, ali se zato redovito počeo pojavljivati na splitskoj Pjaci, što je neformalno ime za Narodni trg u Splitu. Priča je to o Purgeru koji je postao Splićo, o košarkašu čiji "bijeg" na južni Jadran tadašnja Lokomotiva, a kasnija Cibona, nikad nije preboljela. Dvaput su ga valutnim argumentima nagovarali da se vrati u Zagreb, no njemu je bilo važnije prijateljstvo s Tvrdićem i Skansijem nego zov kluba iz rodnog mu grada.
Ne zna se ni naljutit ka čovik
I tako je Damir u gradu podno Marjana ispisao karijeru za poštovanje. Zbog toga što je na terenu uvijek bio igrač za primjer, spreman i za "mirovne misije" kad uzavriju temperamentniji mozgovi, njegov suigrač i prijatelj Rato Tvrdić govorio je u šali da se "ne zna ni naljutit ka čovik".
A kakav je sportski vitez Damir bio, otkriva i citat iz njegove biografije, koju je napisao Tomislav Gabelić, "Gospon Šolman – šjor Damir".
– Svaki pravi strijelac mora biti egoističan i mora najprije gledati kako će zabiti koš. Takav sam bio i ja. No, zabijati mnogo koševa i juriti za rekordima nije isto. Iživljavanje na suparniku koji je već poražen nikad nije bilo u mojoj prirodi. Sport je za mene prije svega viteštvo i ni jedan suparnik nije zaslužio da ga ponižavaš. Zašto juriti 40 ili 50 koševa u već dobivenoj utakmici ako na klupi ima mlađih igrača koji jedva čekaju priliku zaigrati i zabiti pokoji koš. Ako me pamćenje dobro služi, najviše sam zabio Karlovcu, 56 koševa, a jednom sam grčkom Arisu zabio 44.
Njegovu su karijeru obilježila dva šuta. Jedan koji je pogodio protiv Bosne, preko Varajića (1977.), za naslov prvaka, i drugi, za naslov prvaka Europe, koji (1972.) nije ni uputio jer je bio fauliran u posljednjem napadu protiv talijanskog Ignisa. Kup prvaka igrali su žuti kao prvaci SFRJ iz 1971., što je bio prvi naslov za splitski klub i tek malo sudačke oštrovidnosti nedostajalo je da kao debitanti budu i prvaci Europe.
Osim tog finala, Splićani su izgubili i finale Kupa pobjednika kupova, a i četiri su puta bili drugi u državnom prvenstvu pa su ih prozvali Drugoplastikom, u kojem sastavu je Damir gotovo redovito bio najbolji strijelac. Tu stigmu sa svog imena žuti su skinuli 1977., kada su osvojili trostruku krunu – državno prvenstvo i kup te Kup Radivoja Koraća.
Nakon dvije sezone u Italiji vratio se u najdraži klub, za koji je igrao i onu jednu sezonu u Drugoj ligi. Nakon što je Split stao na svoje prvoligaške noge, Šolman je završio karijeru. I to nakon što mu je košgeterski prosjek pao ispod 20 koševa.
