Zar smo trebali dospjeti u neizvjesni kovitlac dodatnih kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo, zalutati u ‘drugoligaško’ društvo kilavih Grka i Sjevernih Iraca, kako bismo opet, na fascinantan način, dobili nepobitan dokaz da je Hrvatska jedna od najvećih europskih nogometnih sila i uvjerili se da raspolažemo zadivljujućom galaksijom majstora najviše klase?
Nažalost, Hrvatskoj se očito treba dogoditi Ante Čačić, pa onda i Island, Turska i Finska, očito trebamo visiti na rubu ponora kako bismo iznova, nakon pustih godina čekanja, ostvarili ovakvu neponovljivu sinergiju reprezentativaca, izbornika i publike. Bila je ovo kockasta rapsodija, igra dostojna najvećih svjetskih momčadi, a moćna i prelijepa slika raspjevanoga Maksimira ostat će upamćena kao jedan od najdojmljivijih prizora otkad postoji hrvatska nogometna reprezentacija. Bila je ovo utakmica kakvu svaki navijač može samo poželjeti.
Možda će ovo biti i pomalo nepravedno prema svim Dalićevim herojima, jer svaki ponaosob je u utakmici protiv Grčke nadmašio sva očekivanja, ali i da pitate svakoga od njih, potpisali bi isto što i svaki iole upućeniji promatrač: ovdje, kada igra Hrvatska, već čitavo desetljeće sve počinje i završava s Lukom Modrićem! Taj nogometni velikan, najbolji kojega smo ikada imali, suvereno korača svojom stazom uspjeha, ne bježeći ni od jednoga izazova, punoga srca, neiscrpne, prštave energije i božanske lucidnosti. Desetka za deset, jedina u povijesti vatrenih koji je za svoju izvedbu u Maksimiru nagrađena najvišom ocjenom, izazvala je ovacije na otvorenoj sceni pred trideset tisuća ljudi.
Opčinjen ozračjem ovoga kultnoga mjesta, na kojemu su briljirali najveći hrvatski španeri, Lamza, Mlinarić, Boban i Prosinečki, Luka nas je svojim superiornim stilom, lakoćom, elegancijom i inteligencijom natjerao da njegovu izvedbu pratimo obješenih vilica. Gdje god se pojavi Luka Modrić, u bilo kojemu dijelu terena, kada maestralno kreira ili bespoštedno uklizava, tu kraljuje moć!
