Novi broj sportskog tjednika Max! donosi brojne razgovore s prijateljima Dražena Petrovića, onima koji su s njim proživljavali njegove posljednje dane života.
Kada je Portland razmijenio Dražena u Netse, on se obratio svom najboljem igračkom prijatelju Stojku Vrankoviću. Visoki Drnišanin igrao je te sezone za Boston Celticse, a u New Yorku je imao dobrog prijatelja kojeg je odmah preporučio Draženu.
– Tamo ti je moj prijatelj Parapet, samo mu se javi – kazao je Stojko.
Dražen je sutradan nazvao Zadranina Marija Miočića Parapeta (52), koji je u to vrijeme radio kao menadžer u jednom restoranu na Manhattanu. Dvadeset dvije godine poslije on se prisjeća:
– S obzirom na to da sam bio dobar sa Stojkom, a već sam bio upoznao i Gorana Ivaniševića, već pri prvom razgovoru imali smo zajedničku temu. Draženu je sport na meniju bio i za doručak, ručak i za večeru. Da sam mu počeo govoriti o kazalištu, zacijelo se ne bismo toliko napričali.
Bolesno profesionalan
Za vrijeme Draženove dvije i pol sezone življenja u New Jerseyju, on i Mario intenzivno su se družili.
– Ako bi mu to dopuštale obveze, viđali bismo se gotovo svakodnevno. Nakon njegovih utakmica otišli bismo na večeru, a ako bi to pak bio trenažni dan, on bi nakon treninga odspavao svoje, između 15 i 17 sati, pa bismo se našli oko 19. Vani bi maksimalno ostao do 22 sata jer je htio najkasnije u 23 biti u krevetu. Moglo se dogoditi ne znam što, no on bi otišao u to vrijeme kući da se drži svog režima. Bio je gotovo bolesno profesionalan. Kada je htio mira, bio bi u svom stanu u New Jerseyju, a kada se htio malo ispuhati, onda bismo otišli u New York.
A za takve prilike služio im je obojici Steven Z, a zapravo Steven Živković, čovjek s nekog našeg otoka.
– On je bio godinama menadžer po noćnim klubovima pa je Manhattan znao kao svoj džep. Kada je trebalo ispustiti ventil, kada je trebalo pronaći dobro mjesto i djevojke za zabavu, Mister Z bio nam je na raspolaganju.
Dražen i Mario nikad nisu izlazili u “Tonino”, u kojem je Mario radio.
– Mi smo odlazili u restoran “Due” koji se nalazio na Trećoj aveniji i 79. ulici. Tu smo pokraj prozora imali svoj stol. Jedan konobar je bio navijač Reala i on bi bio zadužen samo za nas dvojicu. Čovjek je već znao što ćemo naručiti. Tamo se osjećao najopuštenije. Znao je gazdu, ljude, oko nas je bila neka pozitivna energija.
Jeste li, za tih druženja, ikad uspjeli napiti Dražena?
– Ne, to je apsolutno bilo nemoguće. On je sve imao isprogramirano, a u tom programu alkohol je bio zabranjen pa nisam ni pokušavao.
Mario Miočić bio je svjedok upoznavanja s fatalnom Klarom.
– Bilo je to u posljednjoj Draženovoj sezoni u Netsima. Klara i njena prijateljica Hrvatica Matija zvale su tajnicu glavnog menadžera Netsa Willisa Reeda da im ustupi Draženov broj telefona. Tajnica je to odbila, ali je proslijedila Draženu njihov broj. U takvim slučajevima Dražen je običavao ostaviti ulaznice za utakmicu i vidjeti diskretno o kome je riječ. Gledali smo tko će u dvorani popuniti ta mjesta u sedmom redu i ugledali jednu curu prosječna izgleda, ali i jednu za kojom su muškarcima i iz daljine odmah sijevale oči. I tu je sve krenulo. Oni su otišli na večeru, a ostalo je povijest.
Mario već godinama ne živi u New Yorku, sada je trgovac nekretninama u Miamiju, no i dalje se vrlo dobro sjeća svog posljednjeg susreta s Draženom Petrovićem.
– Vozio sam ga u zračnu luku, bio je veseo što ide kući. Razgovarali smo o nekom mogućem zajedničkom poslu, bio sam uvjeren da će se vratiti natrag bez obzira na to što je, uz niz NBA klubova, spominjao i Panathinaikos. Posljednji put razgovarali smo neposredno prije odlaska reprezentacije na kvalifikacije za EP u Poljsku. Rekao mi je da će svratiti do Klare, da malo vidi njeno okruženje, da je upozna izbliza. Da vidi tko je, gdje živi.
U Klaru nije bio zaljubljen
Je li Mario stekao dojam da je Dražen bio zaljubljen u Klaru?
– Nikad on ne bi nešto takvo izjavio, a da u to nije siguran. On je Klaru obasipao znacima pažnje, slao joj je cvijeće, no meni nikad nije rekao da je zaljubljen. Ipak, to je u tom trenutku bilo nešto na granici ljubavi.
Sjeća se Mario vrlo dobro i trenutka kada je saznao za tragediju na autocesti kod Ingolstadta.
– Nazvao me Božo Lazanja rekavši mi da se nešto dogodilo s Draženom, no potvrdu nisam dobio sve dok me iz Hrvatske nije nazvao Stojko. Odmah sam odvrtio film unatrag do one večeri kada je Klara pričala kako ona jako brzo vozi. S obzirom na ro da mi je Dražen rekao da će ostati u Njemačkoj, ta mi je slika prva prostrujala glavom.
Kada je došao kući, na telefonskoj govornoj pošti zatekao je poruku Willisa Reeda.
– Glavni menadžer Netsa poručio mi je da se spremim za odlazak na EP u Njemačku gdje smo trebali nagovoriti Dražena da se vrati u Netse. Dražen se jednom našalio kazavši Willisu da za takvo što mora ponijeti veliku torbu punu novca, pri čemu ne smije zaboraviti ni na njegova kuma, misleći na mene. Willis je na to rekao: “Napunit ću je, nećeš moći odbiti”. U tom duhu je bila i ta Willisova poruka meni: “Mario, spremi se, nosimo veliku torbu u Njemačku.”
Na Draženovu sahranu iz Zadra su došle i Marijeva majka i sestra.
– Sjećam se dobro da mi je majka rekla: “Ajme, sine, zar smo se ovako morali sresti”. Naime, kako ja tada još nisam imao američke papire, bilo je to prvi put nakon sedam godina da se vidimo, a na sahranu sam stigao samo zahvaljujući svome odvjetniku koji mi je samo za tu priliku isposlovao diplomatsku bijelu putovnicu. Inače, moja je majka Dražena obožavala još dok je igrao za Šibenik, u vrijeme kada ga ja kao navijač Zadra baš i nisam volio.
Sve o životu i karijeri ponajvećeg hrvatskog sportaša u povijesti, Dražena Petrovića, pročitajte u našem specijalu
