Jedan od nas... Tako su BBB prošle jeseni ispratili Josipa Kužea iz Maksimira. Nakon samo četiri kola, Joža i je "jedan od". Još jedan na tribini. U međuvremenu pokušao je biti "jedan od Armade" i "jedan od White Stonesa". Pa su Rijeka i Varteks i izgledale kao momčadi koje vodi netko s tribina.
Kuže je tako nakon odlaska iz Dinama, barem u nečemu prvi. Probio je led u trenerskim smjenama, prvi koji je pao u 17. sezoni Prve HNL. Četiri kola, 360 minuta i nula bodova, dovoljno da ne dočeka ni špancirfest u Varaždinu.
Slatkorječivost s kojom se Kuže pokušao umiliti čelnicima i navijačima Rijeke i Varteksa, uvjeriti ih da im donosi dane slave, imala je kratki rok trajanja. "Zamirisala" je s prvim vrućinama.
Rijekin šef Ježić vjerovao je ipak više svojim očima nego Kužeu, Varteksov boss Kezelj ako i nema pojma o nogometu, zna što je nula. Kezelj je očito "varaždinski Andrija Popović", "Toma grobar Varteksa", ali Kuže nije žrtva. Naprotiv, naći će on brzo novu žrtvu koja će gutati priču "o tehničko-taktičkom napretku u svim elementima". Lak na obećanjima, brz u promjenama smjera. Čim je iskoračio iz Maksimira, naglo se sjetio sudačke pomoći. Sam si je stegnuo uže, pogazio uspjehe. Lopta se ipak ne vrti kao kocka.
Jedan od nas... Romantično, ali nije. Kuže je samo jedan od onih zlatoustih, neodgovornih i neozbiljnih prema svom pozivu i poslu.
