Želiš li izgubiti prijatelja, posudi mu novac. Ili uđite u zajednički posao. Ta lihvarska mudrost uplela se i u živote dviju obitelji, Mamića i Kovača. "Kume, moj!" više neće zvučati iskreno i prisno.
Robert Kovač germanski je hladno kumovu ponudu ispucao preko istočne tribine. Akcija Mamićevih otpočetka je imala elemente Markovićeve fantazmagorije o Euru 2012. I priča završi kao groteska, kao što je vispreno priopćenje na Dinamovoj web-stranici: "Odustajemo od posla s Kovačem, no hrvatski prvak i dalje marljivo radi na Rogli..."
Oko Mamića se i milijunski poslovi tope od vrućih gesti nježnosti: "ljubavi, živote moj", "jedini, najdraži"... Kovači su, Robert i Anica, međutim, rasli i poslovno sazreli u svijetu gdje je najtoplija emocija brojka na ugovoru. Dobri smo, ali nema na "đemdo".
Kovač je pruski profesionalac, a ne milosrdna sestra koja vjeruje u vizije. Za Robertovo uklizavanje, a Aničino pljeskanje na spektaklima lige 12, lige 16 ili 24, hoće imati dva milijuna ovjerenih razloga.
Nisu shvatili Mamićevu matematiku "132 tisuće eura plaća klub, ostalo ja". Nešto su pročitali i o Canjuginim dugovima Prosinečkom, Ladiću, Cvitanoviću... I "živio, kume, pozdravi doma".
Sportski direktor Zoran Mamić startao je s dva velika posla "u ništa", Nowotny i Kovač.
Kod alkara ne bi dobio pravo na treću utrku. Njegov šef Zdravko valjda će imati razumijevanja.
