Vlatko Marković će 2012. imati 75 godina. Da je ostvario obećanje i
donio Europsko nogometno prvenstvo, bila bi to Markovićeva godina,
vrijeme najveće slave, kada bi svaki njegov korak bio posut cvijećem.
Hrvatska bi se kupala u euforiji, zbrajala hrpe eura i desetke tisuća
potrošača iz Engleske, Njemačke, Španjolske, Italije, bogate Ruse...
Rascvala Hrvatska bi tog nestvarnog ljeta 2012. bila središte Europe, a
na vrhu bi ljubljen kao rimski imperator sjao Cezar
V(latko).
Marković bi kao pobjednik već i jučer u Zagrebu bio dočekan s lovorovim
vijencem. Euro bi za “starog, tvrdoglavog Jarca” (rođen je 1. siječnja
1937.) bio životni trijumf, katarza “lukavog Bosanca” koji je “bez
'ikih problema obrlatio Uefine naivčine”. Bila bi to potvrda godinama
podgrijavane priče da u nogometu nema moćnijeg čovjeka od Markovića, da
je “Platini poznat zato jer je Vlatkov prijatelj, a Sepp Blatter po
tome što je Markoviću nosio kovčege...” Predsjednik HNS-a (teče
mu deveta godina) postavio je kandidaturu kao svoje remek-djelo i da je
Europi stvarno “uvalio” hrvatsko-ugarsku nagodbu, netko bi već, barem u
Bugojnu, “skromno” predložio trg, ulicu ili barem Put Vlatka Markovića.
Ovako, uvalio je sam sebe. Marković je Europi prodavao sliku da je
Hrvatska veća i bolja od odraza u ogledalu, a Hrvatima da je u bijelom
svijetu on sam ljepši i jači nego što je. Rezultat je nula na kontu
glasova Uefina Izvršnog odbora “u kojem je barem sedamdeset posto
članova na mojoj strani”. To je Vlatkova izjava. Marković je tvrdio i
da bi “poraz Hrvatske i Mađarske bio Uefin debakl”.
Prije puta u Cardiff dobacio je: “Što drugo preostaje našim
konkurentima nego lagati javnost u svojim zemljama”. Uefa nije
doživjela debakl, Marković i Hrvatska jesu. Zašto Marković? Zato što
nam je prodavao “istinite laži”, što smo godinama gutali njegov
iluzionistički show, opsjenu kako će iz šešira izvući zeca-spasitelja
hrvatskog nogometa i gospodarstva uopće. Zašto je to i hrvatski debakl?
Zato što su i državni vrh i devedeset posto građana prihvatili Vlatkovu
iluziju.
Marković je u svom mandatu već potrošio četiri izbornika (Ćiro, Jozić,
Barić, Kranjčar). Svaki je svoje neuspjehe pravdao kao “maksimum”, no
javnost bi im uvijek presudila prije nego Marković. Neodgovorni Cico
nakon potopa na SP 2006. trubio je: “Sve sam napravio bez
greške”.
I za Vlatka znamo da je bezgrešan: “Sve smo učinili bez ijednog krivog
koraka”.
Vjerujemo vam i u to, Markoviću. Ali, vrijeme je! Prekasno je da
ostarimo uz neku novu priču o 2016., 2020. ili 2024. godini. Vrijeme je
da povjerujemo u nekog novog Slavena Bilića, nekog mlađeg gazdu
hrvatskog nogometa. Vlatko je knjigu trikova zatvorio u Cardiffu.
U POVODU
Kraj Vlatkove opsjene
