"Nisi", uzvratio je frend. Ograda je bila prepiljena, jer su nakon Ljubljane BBB-ovci odlučili napasti Zvonu Bobana na travnjaku! Zvone se ne želi vratiti u Dinamo zbog BBB-a i Mamića, a u HNS jer ne vjeruje da nešto može pokrenuti
Mate Laušić, čovjek koji je čuvao dr. Franju Tuđmana i bio osoba od njegova najvećeg povjerenja nakon što je postao hrvatskim predsjednikom, tog 13. svibnja obnašao je dužnost pomoćnika šefa gradskog osiguranja. O Bobanovu 'hihg-kicku' za naš je feljton izjavio: "Njegov napad na policajca za mene je huliganski izgred koji se može opravdati njegovom mladošću, emocijama. Uostalom, tijekom svih ovih godina Boban se time nije baš često hvalio."
Predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora Ivan Zvonimir Čičak uputio je medijima izjavu u kojoj se bavi navijačkim nasiljem. "Zvonimir Boban, koji je 13. svibnja 1990. godine napao policajca što je tukao Dinamova navijača, ne smije biti uzor. Vrijeme je pokazalo da je nasilje na sportskim terenima, bez obzira na predznake i ideologije, samo nasilje. Hrvatski su navijači dvadeset godina odgajani tako da je Boban zbog događaja na utakmici Dinamo – Crvena zvezda 1990. uzdizan na razinu uzora i kulta", istaknuo je čovjek kojem je u Titovu totalitarizmu Hrvatska bila jedina domovina, kako je i napisao u jednoj školskoj zadaći zbog koje je bio izbačen iz škole, i koji je 1971. kao studentski vođa Hrvatskog proljeća bio zatvoren.
Tako je Zvonimir Boban postao centralni lik dvadesete godišnjice sjećanja na 13. svibnja. Naime, po mišljenju mnogih te je nedjelje Dinamov kapetan postao Bo-ban! Dive se njegovoj hrabrosti koju je pokazao zaštitivši Dinamova navijača i proglasivši ga osviještenom osobom koja se bori za hrvatsku stvar. Drugi, poput jednog prijatelja, iz arhive će mu izvaditi podatak da je 17. listopda 1990. igrao za mladu nogometnu reprezentaciju Jugoslavije protiv Rusije. "Zar to nije licemjerno?" pita me taj prijatelj.
Jer, bilo je to onog istog dana kada je Zlatko Kranjčar vodio Hrvatsku, još uvijek međunarodno nepriznatu, protiv SAD-a u Maksimiru, a samo dan nakon što je spomnik pravom banu, Josipu Jelačiću, ponovno osvanuo na glavnome gradskom trgu. Ako je dr. Franjo Tuđman meritorni sudac, onda je Zvonimir Boban doista – ban! A njegova je obitelj nagrađena najboljim gradskim lokalima bivšeg Lovačkog roga. Dio je vratio predvodeći Hrvatsku na putu prema bronci na SP-u 1998. godine.
Zvonimir Boban mogao bi u svoju biografiju dopisati i priču o sumnjivu transferu iz Dinama u Milan, u kojem modri nisu baš najbolje prošli, potom s pravom oštru osudu divljanja BBB-ovaca (s kojima je repove vukao još od 1990.) na milanskom trgu D'Uomo 2000. godine, pa verbalni, na rubu tjelesnog napada na fotoreportera Dragu Soptu koji ga je želio snimiti. Naravno, na tim stranicama pisalo bi i kako je posvojio četvero djece, iskazavši visok stupanj humanosti.
Dakle, kao i u mnogim životima, i u Bobanovu slučaju priča ima dvije strane medalje. Jednu ispunjenu sportskim i životnim pobjedama, te drugu koju je sigurno drugačije zamišljao i u kojoj nije sve moralno i čisto. U hrvatski se nogomet ne želi vratiti: u Dinamo zbog BBB-a i Mamića, što je pokazao neodazivanjem 13. svibnja, a u Rusanovu 13 jer nije uvjeren da može razbistriti tamošnju žabokrečinu.
Je li onda riječ o Bo-banu ili o huliganu? Pamtit ću da je bio vatreni kapetan.
Je li Boban ban ili huligan? Pa Zvone je pre svega zapadni balkanac koji je super uspio kao nogometaš u AC Milanu..