Hajdukova legenda i karizmatični kapetan s početka '90-tih godina, Igor Štimac (52), evocirao je za VL jednu od najvećih utakmica u povijesti bijelih, antologijsko finale Kupa maršala Tita protiv Crvene zvezde koje je 1991. godine odigrano na današnji dan, na Stadionu JNA u Beogradu.
Što vam prvo padne na pamet kad se sjetite 8. svibnja 1991.? Je li to trenutak kada Bokšić zabija gol, kada sudac svira kraj ili kada dižete Titov pehar? Jeste li održali kakav govor tada i pred kim, ako jeste - što ste rekli?
- Prvo što pamtim je nelagoda igranja utakmice samo nekoliko dana nakon stradanja hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu. Zatim obiteljske tragedije naših igrača Dražića, koji nije nastupio radi smrti oca, te Hadžiabdića, koji je nastupio unatoč tragičnom gubitku male kćeri. Nelagoda boravka u Beogradu u koji smo ranije rado išli na velike derbije i bili sjajno dočekivani. Okolnosti su bile radikalno promijenjene i nelagoda je bila posljedica realnih i teških uvjeta za odigravanje finala kupa – kaže Štimac.
Kakva je bila priprema te utakmice, koliko je ona trajala, je li po nečemu bila specifična? Na što je trener Skoblar upozoravao i kako je uopće bilo moguće da tadašnja najbolja momčad Europe bude posve nemoćna protiv Hajduka?
- Godinu ranije izgubili smo finale od istog suparnika protivnika pod vodstvom Luke Peruzovića. Imali smo iskustvo igranja u finalu, ali ova Crvena zvezda gazila je pred sobom europske velikane i bila je uvjerljivo najbolja momčad Europe. Skoblar je uobičajeno pripremao momčad, želeći da igramo bez imperativa i s vjerom u sebe. Ipak, putem medija 'nabrijavao' je atmosferu i pokušavao unijeti nemir u suparnički tabor – nastavlja Štimac.
Postoji li neka tajna finala Kupa 1991., neki događaj koji je djelovao na vas, neki ritual, neka sretna ili nesretna okolnost koja je prethodila finalu, nešto što je za vas sveto oko te utakmice, a niste to nikada prije otkrili?
- Čekanje na vojni transporter u zračnoj luci u Splitu kojim smo letjeli u Beograd proteklo je u šaljivom tonu. Snagu našeg suparnika jedan od naših igrača opisao je kao: 'Ne brinite za Savićevica, Pančeva, Prosinečkog, Mihajlovića i Binića, pazimo na Džajića (tadašnji predsjednik CZ) i Cveleta (Cvetković, tadašnji direktor CZ)', aludirajući na utjecaj Crvene zvezde na sudačku organizaciju. Kao kapetan nastojao sam da šale ne pređu granicu nastojeći držati opuštenost, ali i vjeru u sposobnosti i pobjedu – ističe Štimac i nastavlja:
- Vjerovali smo kako možemo strpljivim blokom i dobrom kontrom doći do pobjede, a pretpostavljali smo i da su zvezdaši više okrenuti finalu Lige prvaka koje ih je uskoro očekivalo, i kako će ipak voditi računa da se ne izlažu nepotrebnom riziku u duelima. Kako je utakmica odmicala, bili su sve nervozniji i s manje ideje u igri. Njihove individualne akcije razbijale su se na 30 metara od našeg gola i onda su slijedile ubojite kontre. Nama je raslo samopouzdanje iz minute u minutu, a njima frustracija. Utakmicu smo trebali okončati sa 3-4 gola razlike.
Kako su se na terenu ponašali igrači Crvene zvezde, je li bilo nacionalističkih ili bilo kakvih drugih provokacija, je li vam se netko zamjerio? Npr., od toga dana datira animozitet vas i Siniše Mihajlovića. Zbog čega ste se uopće potukli i jeste li poslije o tome razgovarali, izgladili tu svađu? Je li vam se Siniša ispričao zbog svoga ponašanja?
- Ne bih se vraćao više na incident koji se dogodio između Siniše i mene. Sjekire su zakopane. Većina igrača Crvene zvezde bila je korektna, a pojedinci koji su frustraciju iskazivali nesportskim ponašanjem ne zaslužuju pozornost – kaže Štimac.
Koliko je vama osobno značio taj trofej, s obzirom da se država raspadala i Jugoslavija praktički nije više postojala?
- Bio je to jedan od najponosnijih dana u mojoj karijeri. Prvi trofej od mnogih koji će uslijediti, prvi kapetanski i posljednji u povijesti jugo-natjecanja. Vjerojatno najdraži, radi snage protivnika i okolnosti koje su nas pratile – naglašava Štimac.
Bili ste kapetan Hajduka pri osvajanju posljednjeg trofeja u SFRJ i trener Hajduka pri posljednjem naslovu prvaka u RH; koji vam je trofej više značio i kako danas gledate na svoju poziciju u očima navijača Hajduka? Zamjerate li si što, boli li vas činjenica da se neke vaše zasluge možda u očima navijača premalo vrednuju?
- I trofej prvog hrvatskog prvaka izuzetno je važan, iako je liga bila slaba i odigrana je u razdoblju od par mjeseci uslijed ratnih uvjeta. Ponosan sam na svoj doprinos u Hajdukovoj povijesti i uzdignuta čela i ponosno mogu svakom pogledati u oči. Pravi navijači i stvarni svjedoci tog vremena znaju vrijednost mog doprinosa. Post igračko razdoblje odigralo se u najtežim financijskim uvjetima u povijesti kluba i bez obzira na to, bili smo uspješniji od Dinama. U tih pet godina osvojili smo tri prvenstva, a Dinamo i Zagreb po jedno. Imali smo grubih posrtaja, poput Shelbournea i Debrecena, ali i sjajnih pobjeda nad Grasshoppersom i Ferencvarosem. Pokazali smo snagu i kvalitetu protiv velikih suparnika, Fulhama, Mallorce i Rome, i posrtali radi izostanka sreće ili sudačkih previda. Momčad smo gradili i selektirali u domaćem bazenu, a nismo se trpali stranim škartom koji sluzi za 'pranje love' i diobu plijena.
Borili smo se za interese Hajduka unutar Kuće nogometa i odnosili pobjede, nismo kmečali po medijima, ni trazili alibije za neuspjehe u drugima. I danas je vidljivo i očito koliko sam bio u pravu kada sam pojedinim vođama iz redova navijačke skupine zalupio vrata kluba i odbio pristati na njihov reket. Pokušaji da se moj rad i učinak diskreditira u navijačkom puku smiješni su i samo naivci mogu povjerovati u njih. Bitne su razlike u “izboriti se za korektno suđenje” ili nekog mititi za privilegirano suđenje. Za sav novac koji sam klubu “poklonio” postoje dokumenti i potpisi odgovornih djelatnika kluba i igrača, ali za optužbe kojima se služe pojedinci na moj račun ne postoji ama baš nijedan valjan dokument. Iako su se silno trudili pronaći inkriminirajuće dokaze protiv mene, i krim-policija i međunarodni interpol su izvide završili bez pronalaska ičega spornoga. Naravno, ničega spornoga nije ni bilo, ali optužbe još žive. Navijači su važan segment kluba i radi njih se igra, ali njima je mjesto na tribini, a ne na upravljačkim pozicijama. Klub se vodi znanjem i razumom, a ne srcem, silom, bakljama, destrukcijom i s kapuljačama na glavi – zaključio je Igor Štimac, koji ima 243 nastupa za Hajduk i 21 pogodak.
pored lopina u hajduku igor izgleda ko pravi poštenjak