Već smo bili pri kraju intervjua kada su Hajdukovoj legendi Zoranu Vujoviću iznenada zasuzile oči...
– Molim vas, ovo napišite, jako mi je važno! Jedan od najsretnijih trenutaka u mom životu bilo je praćenje naše reprezentacije na SP-u u Rusiji. Mi ni danas još nismo svjesni što su oni napravili; prvo rezultatski, a onda za promociju i imidž države! Povrh toga, oni su za mene heroji, jako sam ponosan na njih! Pazite, ja sam u svojoj karijeri nekoliko puta igrao produžetke, to su za mene, iako sam bio fizički dobro spreman, bile agonije. A oni tri puta na turniru zaredom igraju produžetke i nisu klonuli. To je za mene bilo kao da ste u ratu, bacili su vas u rov ranjene, a vi ne popuštate! To me se nevjerojatno dojmilo, koliko je to bilo iscrpljujuće, i s kojim žarom su igrali – u dahu je kazao 61-godišnji Vujović, jedva susprežući suze.
>> Evo kako će 'srebrni' hrvatski reprezentativci izgledati 2058. godine
Zoran je oduvijek živio i djelovao u sjeni poznatijega, slavnijeg blizanca Zlatka, ali imao je i te kako zvjezdanu karijeru.
Igrao sa Zidaneom
Ovako je sastavio idealnu momčad od svojih nekadašnjih suigrača: Simović; Peruzović, Batiston, Gudelj, Amoros; Tigana; V. Petrović, Sušić, Zidane; Halilhodžić, Zl. Vujović.
Zoran je u bogatoj karijeri jednom igrao i protiv Maradone, kao igrač Bordeauxa 1988. godine u 3. kolu Kupa Uefe.
– Trener nam je bio Aime Jacquet i bio mi je najavio da ću biti zadužen za Diega pa sam se danima pripremao za tu zadaću. Znao sam kako se ni jednoga trenutka na terenu od njega ne smijem odvojiti, ma ni dvadeset centimetara, jer u suprotnom sam gotov! Tako je i bilo, uspješno sam to odradio, Maradona je bio nevidljiv u toj utakmici, ja sam u L’Équipeu bio ocijenjen četvorkom, a najviša ocjena bila je pet. Ipak, ispali smo zbog Napolijeve pobjede kod nas 1:0 – prisjetio se Zoran.
Vaš brat Zlatko radio je u Hajduku u nekoliko navrata, zašto vi niste nikada?
– Mene pitate? Pitajte one “dolje”. Ja sam se njima bio dva puta nudio, iako ima tu malo i moje krivice, jer budući da sam bio igrač Hajduka, mislio sam da će stvari ići malo drugačije. Ja sam se ponudio gospodinu Gojunu, razgovarao sam i s Bjelanovićem, rekao sam im: “Ako me trebate, možete me uvijek naći.” Odgovora s njihove strane nije bilo. Isto tako, koju godinu prije, direktor omladinskog pogona (neću ga imenovati) pitao je predsjednika kluba (isto ga neću imenovati) za mene, a njegov odgovor glasio je: “Bože sačuvaj!” A ja, kad tog predsjednika danas sretnem, pozdravim ga kao nekoga najbližega – pripovijeda Zoran koji je posljednji trenerski angažman imao prošle jeseni u jednom iranskom prvoligašu kao pomoćnik Vinku Begoviću.
Boli li vas takav odnos kluba prema jednoj legendi Hajduka?
– Neću govoriti o legendi. Ja sam bio nogometaš Hajduka, profesionalac koji je izvršavao svoje obveze. Ja sam danas sretan čovjek, presretan. Imam divnu obitelj; ženu kakvu malo tko ima, ona ima kćer, ja 34-godišnjega sina Nikolu iz prvoga braka, koji radi za jednu humanitarnu organizaciju, žestoki je hajdukovac, torcidaš.
Svojedobno ste bili, krajem 80-ih, nogometaš Crvene zvezde. Je li vam to danas teret u Splitu?
– Igrao sam za Crvenu zvezdu pet utakmica, prije rata. Svojom nesmotrenošću u to vrijeme bio sam raskinuo ugovor s Cannesom, a onda sam ga ponovno produljio. I izgubio sam pravo igranja za Cannes tu godinu, a jedini način igranja do početka nove sezone bio je odlazak u neki drugi klub. Kako su Cannes i Zvezda imali dobar odnos, jer je Dušan Savić bio prije igrač Cannesa, za njih je to bilo najbolje rješenje i nisu mi dali da biram. Bio sam tamo 1989. godine. Jako mi je žao zbog toga, ne zbog politike nego zato što sam naišao na trenera Šekularca koji mi nije davao pozornost. S razlogom; ja sam ipak bio stariji igrač koji je vani nešto i zaradio, pa je logično bilo dati priliku mlađemu. Ali, eto, meni to neki igranje u Crvenoj zvezdi zamjeraju. Vi znate, kao i ja, koliko ima zločestih ljudi. A ja sam se, prije negoli sam išao u Zvezdu, nudio Hajduku i Dinamu, ali oni nisu bili zainteresirani.
Je li istina da ste brat Zlatko i vi jednom bili zamijenili dresove, na utakmici u Sarajevu? Ideja je bila Ivićeva?
– Da, ali nisam razumio zašto je to napravio. Naime, Zlatko je imao žuti karton iz prethodne utakmice pa je trener Ivić došao na ideju da zamijenimo dresove kako bi ga možda poštedio drugoga žutog. A kako će ga poštedjeti? Tako smo Zlatko i ja nastupili na toj utakmici, on u mojemu, ja u njegovu dresu, no igrač Sarajeva Pašić, koji je išao s nama u razred, shvatio je prijevaru.
Idete li na Hajdukove utakmice?
– Biram utakmice. Ići ću na derbi s Dinamom, naravno. Pogledam desetak utakmica godišnje. Iskreno, ako je dobar film u vrijeme utakmice, radije ću pogledati dobar film. Što ću, na primjer, na stadionu gledati Hajduk i Inter kad to mogu doma? Ali Dinamo ću pogledati.
Kako vam se sviđa Tudorov Hajduk?
– Tudor ima ideje, hrabar je, ima jezik možda malo duži nego što treba, koji će mu u karijeri više odmoći nego pomoći, ima karakter, osobnost, ludost, sve fantastično! E sad, koliko će igrači svojim kvalitetama pratiti njegov rad, koliko će on imati vremena, ja to ne znam – kaže Zoran.
Što Kepčija može pokazivati?
Posebno je osjetljiv na rad s mlađim kategorijama.
– Moj brat i ja smo najbolji primjer kako od jednoga neobrađenoga drveta možete napraviti lijepu skulpturu. Mi smo u Hajduku počeli s deset godina, a otišli s 28. Bili smo tamo 18 godina, prošli smo sve kategorije. A danas direktor Hajduka Kepčija, čitao sam, bavi se time kako se postaje igrač, drži predavanja o tome. Meni je to, ako je to istina, smiješno. Tko će vama bolje ispričati ili pokazati nego onaj tko je sve to prošao? Kad pročitam da trener kaže da se mladoga igrača može za 2-3 godine napraviti materijalom za prvu momčad, ili kad predsjednik Hajduka kaže da će u sljedeće tri godine biti prvak, hej, hej, o čemu pričate!? Nema perioda u kojemu to možeš obećati. Na kraju, imamo i Dinamo, i njih se pita.
Što je za vas bio derbi s Dinamom, je li budio poseban motiv?
– Ja sam se za derbije, ali i za sve utakmice, pripremao danima. Najbolja je priprema kada igrač svakoga dana posluša upute svoga trenera i maksimalno odradi trening. Nikada nisam imao poseban motiv protiv nekoga igrača Dinama, imao sam samo unutarnju motivaciju. Znalo se; možemo izgubiti, ali ćemo igrati do granica dozvoljenoga. Govorili smo – idemo raditi, jer to je nama bio posao. Inače, uvijek mi je veći motiv bio igrati protiv Zvezde i Partizana nego protiv Dinama, tu sam i dao više golova.
Osim u Hajduku, Zoran Vujović (61) nastupao je za Bordeaux (s kojim je 1987. godine osvojio dvostruku krunu), Cannes (u dva navrata), Crvenu zvezdu, Stade Valluris (treća liga) i Nicu (druga liga).
S Hajdukom je bio prvak 1979. godine te osvajač Kupa 1977. i 1984. godine. Za A reprezentaciju Jugoslavije između 1979. i 1989 . godine nastupio je 34 puta i postigao dva pogotka. Bio je sudionik Mediteranskih igara 1979. u Splitu, Olimpijskih igara 1980. u Moskvi i Svjetskog prvenstva 1982. godine u Španjolskoj.
>> Pogledajte kako je nastala hajdučka milenijska fotografija
