Ako bismo ustvrdili da je hrvatsko plivanje na Svjetskom prvenstvu u Fukuoki dotaknulo dno, mogli bismo pogriješiti barem iz dva razloga. Ipak smo imali jedan polufinale (15. mjesto Amine Kajtaz, iako je ona zapravo ponikla u BiH), a drugo, to i nije ništa novo: u Fukuoki smo imali troje predstavnika, manje od Albanije i BiH, no na prethodnom SP-u u Budimpešti imali smo jednog predstavnika...
Problem je, dakle, što već dulje vrijeme u tom sportu nemamo uspjeha, barem kada je seniorska konkurencija u pitanju. A o medaljama da i ne govorimo. Posljednju svjetsku medalju na 50-metarskim bazenima osvojili smo još 2005. (Draganja), posljednji finale zabilježili smo 2009. (opet Draganja), a posljednju seniorsku medalju na europskim prvenstvima osvojila je Sanja Jovanović, u Debrecenu 2012. godine.
Treneri su ključ uspjeha
Što se u međuvremenu dogodilo s hrvatskim plivanjem? Zašto smo nakon generacije Miloša Miloševića, Gordana Kožulja, Marka Strahije i Sanje Jovanović zapali u krizu i što učiniti da se stanje popravi, o tome smo razgovarali s Gordanom Kožuljem, osvajačem jedne od tih dviju svjetskih medalja (srebro u Barceloni 2003.) i danas poslovnim savjetnikom koji je i u slučaju Hajduka dokazao da zna strateški promišljati.
VEZANI ČLANCI:
– Ne želim nikoga kritizirati jer to s moje strane ne bi bilo korektno s obzirom na to da su me pozivali da se uključim u rad Saveza, ali za to u ovom trenutku nemam ni mogućnosti, ni želje. Ali jasno je da pratim što se zbiva u našem plivanju i da sam zabrinut zbog toga. Želio bih zato istaknuti dva aspekta koja su po mom mišljenju tu iznimno važna – počeo je Kožulj te nastavio:
– Prvo su treneri, oni su ključ uspjeha. Tako je u znanosti, tako je u biznisu, a posebno u sportu. Među ostalim i zbog toga što je sport specijalna aktivnost u kojoj karijera traje kraće. Sportaš, dakle, nema vremena otkrivati "toplu vodu" ili učiti na vlastitim pogreškama. I zato treba ulagati u razvoj trenera. Pogledajte samo što su u životu uradili, i gdje su sve bili, jedan Ivan Ivančić, na žalost danas pokojni, ili jedan Ante Kostelić Gips. Bez takvih trenera, profesionalaca i zanesenjaka, nema uspjeha.
A nije da u posljednje vrijeme nismo poboljšali infrastrukturu – otvoreno je puno novih bazena?
– Tako je. Kad sam počinjao plivati, u Hrvatskoj je bilo malo bazena, posebno onih zatvorenih na kojima se može trenirati cijele godine. No, u međuvremenu su sagrađeni zatvoreni bazeni u Vukovaru, Slavonskom Brodu, Orahovici, Varaždinu, Koprivnici, u gradovima na obali i gdje sve ne. A bazeni su pretpostavka za masovnost. Plivači iz te baze dolaze do seniorske konkurencije. Ali onda imamo praksu da svatko trenira za sebe, snalazi se kako najbolje zna i umije, plivači budu izolirani u svojim geografskim lokacijama, razvodnila se kvaliteta po klubovima. A kad se trenira u većoj skupini vrhunskih plivača, ja to najbolje znam iz vlastitog iskustva, onda se daje i onaj posljednji atom snage, na svakom treningu se radi do ruba padanja u nesvijest. Znači, rješenje je po meni – utemeljenje hrvatskog plivačkog centra.
VEZANI ČLANCI:
Timovi te tjeraju do granica
Mislite li na jedan središnji centar za cijelu Hrvatsku ili na više regionalnih centara?
– Mi nemamo resurse za više centara, pa ni plivača. Pa, na posljednjem hrvatskom prvenstvu imali smo samo 18 seniora, svi ostali bili su juniori.
Plivači dok im traje karijera, uglavnom i studiraju, mislite li da bi taj centar trebao biti u Zagrebu?
– Ne bih prejudicirao gdje će to biti, i Split, Rijeka i Osijek u načelu imaju uvjete za to, ali to bi bilo nešto kao na američkim sveučilištima. Dakle, centar mora osigurati smještaj tim plivačima, infrastrukturu, mogućnost studiranja i kvalitetne trenere. Kad oni budu u tom centru trenirali 300 dana u godini, u najžešćoj konkurenciji koju im možemo ponuditi, onda će se kvaliteta podići i bit će rezultata. Navest ću vam dva argumenta za to iz svoje karijere. Dok sam studirao u SAD-u, u Berkeleyu, u timu nas je bilo 20-ak muških. A svaki put bilo je najmanje pet raspoloženih za utrku, u takvoj situaciji praktično ne možete imati loš dan. Isto se to dogodilo kad smo u Mladosti doveli ruskog trenera i okupili kvalitetne plivače – Strahija i ja bili smo tu, a iz Medveščaka nam se pridružio Čač – kvaliteta treninga se povećala, a onda i rezultati.
VEZANI ČLANCI:
Mi čak imamo i talentirane juniore (sjetimo se samo Vukića, pa Obrovca...), ali oni potom negdje nestanu. Zbog čega?
– To je opet pitanje trenera. Jedno je isforsirati rezultat i natjerati mlade da treniraju kao seniori, a kada dođu u seniorske vode, da ne mogu ponuditi ništa novo, a drugo je stvarati kvalitetu na duge staze. Imali smo mi puno jakih juniora, čak i europskih prvaka, kao što je bio Mihael Vukić, koji bi poslije nestajali. Zato je za mlade dobro da se iščupaju iz lokalne sredine i treniraju u velikim timovima, gdje se trenira s najboljima i do samih granica. Nekad je puno naših plivača studiralo i treniralo u SAD-u, a sad imamo samo dvojicu američkih studenata, Brunu Blaškovića i Nikolu Miljenića.
"kako hrvatsko plivanje može izaći iz duboke krize..." Neka se vrate plivanju Duje Draganja i Kožulj. Jedino tako.