Dok sin Jakov (22) spava u Kanadi, tata Mario je na jutarnjem ritualu - čišćenju snijega, a majka Jasminka glača rublje. Autom po zaleđenoj cesti odlazimo do Zagmajne, biatlonskog centra nedaleko od kuće.
– Nema struje, nema vode, tek polovni ratrak i hrđave mete. Daleko je to od gotovog. Slovenci su u Pokljuci uložili 10 milijuna eura, to se zove gotov posao – objašnjava tata Fak, predsjednik SK Bjelolasica. Jakovu to više i ne treba, on će do kraja karijere biti na vrhunskim stazama na kojima će se natjecati, no njegovim nasljednicima i Općini Mrkopalj u razvoju turizma bi otvorio vrata. Do staze dugačke 3,5 km vodi zaleđena cesta, a dok njegov auto led baca prema šumi, tata nastavlja:
– Počeo je sa šest godina kao alpski skijaš, no slomio je nogu i onda sam mu, kako bi se oporavio, dao skije za trčanje. I danas je na njima. Igrao je do prije dvije godine i nogomet, ali bojali smo se da se ne ozlijedi.
Prijatelji kažu, odlično lijevo krilo, ali i – nogometni sudac!
– Zajedno smo prije tri godine položili u Rijeci za licenciju, ali jedino što je sudio bila je utakmica za ispit. Ma, da je i nogomet nastavio igrati, i u tome bi uspio. Inače, nisam znao da navija za Dinamo, meni je spominjao jedan splitski klub... – govori najbolji prijatelj Petar.
U mjestu, koje ima 900 duša 70-ak je Fakovih vršnjaka.
– Teško je ovdje naći curu, malo nas je. Izlazimo u Delnice ili Lokve. Jakov je rijetko s nama, dok mi sjedimo na terasama uz piće i cigarete, on nam maše s koturaljki – kaže drugi Fakov prijatelj. Njegovu djevojku znaju svi u mjestu, kako i ne bi kad je iz Mrkoplja, no živi u Rijeci. Zaljubljeni par proveo je nekoliko dana skupa ljetos na Pagu. S kim god smo u mjestu pričali, uvijek ista anegdota - šest ujutro, kiša pljušti kao iz kabla, a Jakov sljedećih pet sati trči...
U kafiću, kad su vidjeli tatu i prvog Jakovog trenera Marijana, stiže ljubomorna upadica sa šanka.
- Hej, vas dvojica, češće ste u novinama nego Ante i Simona Gotovac.
Treneri blizanci Petrović ne obaziru se. Rade za 700 kuna mjesečno, a nakon Faka, otkrili su nove nade.
- Viviana Papić i Domagoj Petrović, oboje su 17-godišnjaci. Ali, ne možemo usporediti Jakova i njih. Imali smo tada jednu pušku za nekoliko djece, ali on se uvijek isticao. Već sa šest godina, kada je prvi puta pao i šutke se podigao i nastavio trenirati, znao sam - taj ne odustaje, predodređen je za pobjednika - govori Marijan prije nego što će upaliti kombi i djecu odvesti na trening. U Mrkoplju se rađaju sa skijama, u školi većina djece trenira skijaško trčanje. I ravnatelj Dragutin Crnić bio je biatlonac.
Tata će kasnije reći:
- Znate, ova medalja je vjerojatno i naša najjeftinija. Mislim, koliko se uložilo.
I tu će stati. Kada je riječ o pomoći mjerodavnih saveza i države, samo će odmahnuti rukom. Na račun kapaju stipendije HOO-a i MOO-a.
– Pustimo to, kroza što smo sve mi prošli. Mi smo napravili svoje da mu pomognemo, on je obavio svoj dio posla na natjecanjima. A što će dalje biti... ne znam.
Pitanje odlaska u Sloveniju i dalje je u zraku, sponzori od Faka okreću glavu, mjerodavne institucije obećaju pa zaborave. Kad prekine skijati, pred njim su tek dvije opcije; na fakultet ili pilana. S dvije medalje, priznat ćete, odabir i nije blistav...
Kad se vrati kući morat će ispuniti jedno obećanje.
– Dogovor je bio da ga čeka boca najboljeg konjaka i čašica ako uzme medalju. Mi smo spremni – kažu vršnjaci. S načelnikom Ivanom Padavićem spremaju mu iznenađenje, no o tome se priča ispod glasa...
Dobar dan! Od ovog članka ponovo čitam VL. Ponovo imam vjeru i povjerenje u novinare..Takve novinare trebamo..