Nakon odlaska Franka Andrijaševića na starosjediocima u Rijekinoj udarnoj navali bit će još veća odgovornost. Alexander Gorgon (28) bio je drugi najbolji strijelac Rijeke u šampionskoj sezoni i vjerojatno prvi Austrijanac koji se domogao naslova prvaka Hrvatske.
S obzirom na to da su Vešović, Ristovski te Slovenac Bezjak i Črnic ipak iz našeg govornog područja, simpatični Bečanin bio je zapravo jedini pravi stranac u idealnih 11. Kako je doživio velike svibanjske dane i osvajanje dvostruke krune?
– Za mene je najveći trenutak bio onaj nakon posljednjeg zvižduka na utakmici s Cibalijom kad je krenula velika fešta s navijačima na terenu, pa na balkonu lože. To je bilo čudesno. Pritom moram dodati i da je prekrasno bilo na Korzu nakon osvajanja Kupa slaviti na pozornici pred navijačima. Bilo je to posebnih deset dana.
Ušutkao sam sumnjičave
Imali ste intervju u bečkom Die Presseu. Je li bilo još reakcija iz Austrije nakon tog uspjeha?
– Zapravo ih je ponajviše bilo prošlog ljeta. Tad sam odlučio da odlazim u Rijeku pa su mi se mnogi čudili i pitali „gdje su te top momčadi o kojima se govorilo“. Ali, naravno, uvijek će biti onih koji sve znaju i koji moraju sve komentirati. Ja sam jako sretan što sam ih uspio sve ušutkati sa svojim titulama i uspjesima.
Jeste li u posljednjim kolima povijesne sezone s Rijekom vi kao stranac imali osjećaj da ste dio nečeg velikog?
– Prvo, jako sam sretan što sam već u prvoj sezoni po dolasku u Rijeku ostvario nešto tako veliko s momčadi. Kako smo dobivali sve više utakmica, tako sam polako i shvaćao da ćemo, ako uspijemo, postati besmrtni u gradu.
Imali ste vrlo kratak odmor. Gdje ste ga i kako proveli?
– Sa suprugom i djecom bio sam u Grčkoj, proveli smo tjedan dana na otoku Kos. Morali smo se odmah vratiti jer ipak sam morao otići i do Beča gdje moji žive, pa onda autom za Hrvatsku. Još kad putujete s dvoje male djece, morate i drukčije planirati, uzeti si više vremena, ne pet-šest nego osam sati jer morate stati... Ali, nogomet je biznis, a biznis traži da su pauze kratke. A u ovom je slučaju bila nužna kako bismo se stigli pripremiti za kvalifikacijske izazove.
Nova sezona, novi izazovi, možda i veći nego lani. Vjerujete li da je ova Rijeka dovoljno jaka da može ući u skupinu Lige prvaka?
– Vjerujem da je u nogometu sve moguće i mislim da nismo tako baš izraženi „underdog“ budući da smo u našoj ligi već imali vrlo jakih utakmica. Naravno, jedna od najvažnijih stvari je da momčad ostane na okupu jer je i time veća vjerojatnost da ostvarimo cilj.
Što vam je prva asocijacija na LP?
– Mislim da je to ona kombinacija osjećaja kad izađeš na teren i slušaš himnu LP-a. Vjerujem da je i cijeli taj dan kad igraš Ligu prvaka poseban. To je naš velik cilj.
Prije nego što ste postali igrač Rijeke dolazili ste na more u Hrvatsku. Koje vam je bilo najdraže mjesto na našoj obali?
- Pa najljepše su bile prve tri-četiri godine s roditeljima, mislim da sam imao 13-14-15 godina. Tih smo godina išli u Postira na Braču. Ondje sam našao puno prijatelja s kojima sam i danas u kontaktu. A najbolje su mi bile zapravo večeri nakon cijelog dana na plaži. Uvijek bismo se nalazili oko 19 sati na betonskom igralištu jedne škole. Na dva gola igrali bismo osam na osam ili devet na devet, trajalo bi kao vječnost, do iznemoglosti bismo igrali. Već bi i mrak pao, ne bi se ni vidjelo, ali tekme su znale trajati do deset navečer i bile su zapravo veličanstvene, haha! To su mi ostale najljepše uspomene.
Pomaže mi poljski jezik
Trener Kek kaže da ste dobro naučili hrvatski. Pričate li sa suigračima na hrvatskom?
- Osnove mogu na hrvatskom. Razumijem više nego što mogu izreći. Možda mi je lakše jer mi je materinji jezik poljski, a puno je sličnih izvedenica. Naravno, nedostaje mi osnova s vremenima, što se koristi za prošlo, sadašnje ili buduće vrijeme. Kad bih to naučio, bilo bi jednostavnije. Rekao sam da moram ovo ljeto polako početi ozbiljnije učiti jer mislim da je bitno kad živiš u nekoj stranoj zemlji da naučiš njezin jezik i običaje i time pokažeš poštovanje. Znate li neke naše pjesme?
– Samo par riječi nekih domaćih pjesama iz svlačionice kad dečki krenu pjevati... „Crno vino, crne oči“. Recimo da mogu par stihova s njima otpjevati.
Možete li zamisliti da jednog dana nakon karijere ostanete živjeti u Hrvatskoj?
– Dobro pitanje. Moja supruga je već prije rekla da si može zamisliti da ostanemo tu živjeti. Ja sam rekao da ne znam. Jer, sad kad jednom u pola godine dođem u Beč, mogu reći da mi već nedostaje iz različitih razloga. Jer, dom je ipak dom. Ali opet, kad živiš na moru, to je nešto posebno, o čemu smo supruga i ja oduvijek maštali. Tako da i Rijeka dolazi u obzir...
A da se to pjeva u Dinamovoj svacionici vec bi se digla i Torcida i " veliki prijetelji Dinama" Sta je ovo Srbija ??