Nekoliko sati prije no što će mladi Michael Corleone suprotno željama svog oca Vita otići na sastanak s Virgilom "Turčinom" Sollozzom i njegovim zaštitnikom, načelnikom newyorške policije McCluskeyem, te na toaletu pokupiti unaprijed pripremljeni pištolj kojim će obojici prosuti glavu po bijelom stolnjaku Louisova restorana na Coney Islandu, Clemenza mu objasni najvažniju stvar za svakog Talijana – kako se priprema umak za špagete bolonjez!
"Možda ćeš nekad morati kuhati za 20 ljudi...", kaže mu taj najstariji prijatelj njegova oca, besprijekoran ubojica i čovjek koji će ga poslije, osim pripravljanju špageta, podučiti i tome kako izvršiti planirano ubojstvo, a zatim mirno nastaviti s receptom: "Započneš s malo ulja, onda zapečeš češnjak, ubaciš rajčicu i, pazeći da se ne zalijepi za tavu, dodaš mljeveno meso."
U tom trenutku ga Sonny, vidno iživciran, prekine i kaže mu da Michaela ne zamara s tim glupostima jer, eto, nemaju baš previše vremena. (Ta nestrpljivost će dobrog Sonnyja – poznavatelji filma znat će na što mislim – poslije doći glave...). Michael potom nestaje iz kadra, ali uporni Peter Clemenza ipak mu uspijeva dobaciti i ključni sastojak.
"Tajna je u vinu!", kaže mu još uvijek sav u kuhanju, a onda se okrene prema Sonnyju da ga, onako usput, obavijesti o tome da je riješio pitanje njihova bivšeg suradnika Paulija, te da njega, eto, više nećemo viđati.
Gotovo pedeset godina nakon što su Mario Puzo i Francis Ford Coppola taj recept obznanili cijelom svijetu, ja sam ga iskoristio kako bih zaveo jednu mladu damu koja me zainteresirala već prilikom našeg prvog susreta prije nekoliko godina. Utrčao sam taj dan, sjećam se toga vividno, u turističku agenciju na uglu Gajeve i Tesline kako bih se sklonio od kiše. S obzirom na to da sam nekako morao opravdati taj svoj ulazak i izboriti se za barem još nekoliko suhih trenutaka dok kiša ne posustane, pitao sam za prvo putovanje iz njihove ponude koje sam ugledao na promotivnom plakatu, a to je bila organizacija svadbenog putovanja na Maldive.
"Malo je iznenada...", rekla je zaposlenica agencije u polušaljivom tonu, poklanjajući mi pri tome prekrasan osmijeh, "ali da - pristajem!" To mi se tada učinilo poprilično duhovito pa sam je pozvao da mi se nakon svoje smjene pridruži na večeri. Rekao sam da pripremam špagete bolonjez iako to, zapravo, još nikad u životu nisam skuhao, a ona je – ovaj put mnogo ozbiljnije nego onaj prvi – ponovno pristala!
"Obožavam špagete!" uzviknula je oduševljeno,"donijet ću parmezan." I tako, već oko 19 sati, po završetku njezine smjene, sjedili smo na podu kod mene u stanu, smijali se, slušali stare ploče Moody Bluesa i u velikim količinama ispijali jeftino makedonsko vino iz tetrapaka. Pitao sam je tada želi li da joj nešto priznam, pri tome misleći na to da ne znam kuhati – tu malu prepreku našoj ukusnoj večeri –ali ona je samo slegnula ramenima kao da joj je svejedno i rekla da čeka obećane joj špagete.
Nakon toga ja sam bio taj koji je slegnuo ramenima, te se bespogovorno uputio u kuhinju gdje sam se prihvatio posla o kojemu zapravo ništa nisam znao.
"Ulje, češnjak, paradajz...", pokušavao sam se iznad šporeta prisjetiti Clemenzina recepta, ali hiroviti Sonny stalno mi se pojavljivao u mislima i prekidao ih... Uspio sam se ipak sjetiti većine sastojaka i, nakon što se sve to jako dobro ispržilo, uz ispriku da ja, eto, nisam baš gladan, samo sam njoj servirao te prve špagete bolonjez koje sam u životu napravio.
"Dobar tek!", rekao sam stavljajući to pred nju, a ona, čim je uzela prvi zalogaj, sav je sadržaj pa i onaj parmezan koji je sama donijela istoga trena izbacila na tanjur. "Nejestivi su!", vrisnula je ističući osim toga da je to nešto najgore što je ikada probala.
Pomislio sam tada da je gotovo te da ovu djevojku, slično kao spomenutog Clemenzina suradnika Paulieja više nikada neću vidjeti, pa sam direktno iz tetrapaka potegnuo još onog makedonskog vina. Isto tako sam i njoj, kao pravi džentlmen, malo dotočio... A onda, kada smo se tom mom pokušaju pripreme hrane oboje počeli smijati, dotočio sam nam još malo. Pa još malo i onda još malo... Točio sam nam – evo me glava zaboli čim se sjetim – dok nismo sve iskapili. Nakon toga ona je zaboravila na moje nesnalaženje u kuhinji i, nota bene, zainteresirala se za ono u spavaćoj sobi.
Bio je Peter Clemenza u pravu – shvatio sam tada – tajna je stvarno u vinu!
Elem, nakon što sam joj idućeg jutra objasnio da sam nam jučerašnje katastrofalno jelo pripremao po receptu iz omiljenog mi filma, a na što je ona ustvrdila da osim špageta obožava i filmove, pa i hranu iz filmova – osim, naravno, ove moje(!) – predložio sam joj da nadolazeće dane provodimo na Food Film Festivalu koji se baš tada održavao na Zrinjevcu.
"Tamo su besplatne filmske projekcije...", pokušavao sam je nagovoriti i na drugi spoj, "a hrana je mnogo bolja od ove koju ja pripremam." Riječ je, naime, o filmskom festivalu koji povezuje dvije umjetnosti – filmsku i umjetnost spravljanja hrane. U filmovima koje tamo prikazuju hrana je, baš kao u ovoj mojoj priči, ta koja igra glavnu ulogu...
Ona je i na to pristala pa smo nas dvoje gotovo tjedan dana uživali u projekcijama filmova pod zvijezdama i prigodnim menijima okolnih restoranskih kućica. Na dekicama koje su se tamo mogle posuditi za piknik te uz prezentacije nekih od najboljih zagrebačkih restorana, a što od njegovih početaka karakterizira taj festival, zavjetovali smo se jedno drugome da ćemo, bez obzira kamo nas životi odvedu, svake godine barem jedan film ovako zajednički pogledati na Zrinjevcu – tom našem zagrebačkom Central parku.
Učinilo nam se to tada romantičnim, ali oboje smo znali da je možda malo naivno. Mislili smo, međutim, da će nas naši životni putovi odvesti na različite strane, što se naposljetku zbilja i dogodilo, pa da zbog toga nećemo uspjeti realizirati našu romantičnu ideju, ali zbilo se i nešto neočekivano što je još više utjecalo na negativan ishod našeg zavjeta, ali i ponude u centru grada – Food Film Festival je, sasvim neobjašnjivo i glupo, premješten sa Zrinjevca na neku drugu lokaciju. Zbog toga od tada nisam vidio ni svoju simpatiju iz turističke agencije... Ja bih svake godine sjedio s dekicom na travi na Zrinjevcu i čekao, ali nje, baš poput Festivala, već više od dvije godine tamo nije bilo.
Obradovao sam se stoga kada sam danas vidio da se Food Film Festival ove godine napokon vratio na Zrinjevac jer, osim što u centru grada sljedećih sedam dana mogu uživati u filmovima i prigodnoj hrani, moja davno započeta ljubavna priča, a na koju me ova manifestacija ponovno podsjetila, sada možda ipak doživi happy end dostojan nekog od filmova koji se ondje prikazuju.
VIDEO Objavljen je i službeni uzrok smrti kraljice Elizabete koja je preminula u 97. godini
