Obitelj Huljić godinama je na vrhu domaće glazbene scene, a to su i dokazali na nedavnoj dodjeli Porina kad je pjesma “Ako te pitaju” nagrađena s dva Porina. Jedan od najvećih prošlogodišnjih hitova napisali su upravo Vjekoslava i Tonči Huljić. Na nekoj od idućih dodjela Porina moglo bi se dogoditi da za nagradu konkurira i njihova kći Hana, koja je nedavno izbacila svoj prvi singl, pjesmu “Alice”.
Ova multitalentirana mlada glazbenica uz klasiku, pop-pjesme i orkestracije, piše i pjesme za dječje predstave te iza sebe već ima tri suradnje s Teatrom Gavran, tako joj je i jedan od planova napisati i dječji mjuzikl. No Hana je trenutačno pak najzaposlenija pisanjem orkestracija za instrumentalne skladbe koje će Tonči Huljić zasvirati sa Zagrebačkom filharmonijom, i to na koncertima u Lisinskom i Tomislavcu. Nada se kako će ova pjesma biti dobar put za plasiranje i ostalih Haninih orkestralnih kompozicija jer kako kaže – čuti svoje instrumentalno djelo izvedeno uživo, najljepši je i najuzbudljiviji osjećaj na svijetu!
Dosad smo vas čuli u Grašinoj pjesmi “Srce za vodiča”, a ovo vam je prvi solo singl. Zanimljivo je da je prvo nastala engleska, pa hrvatska verzija?
Odmah sam imala ideju da pjesmu izbacim na inozemnom tržištu jer nisam uopće razmišljala o Hrvatskoj. Nekako sam uvijek izbjegavala hrvatsko tržište, možda zato što sam navikla pjevati u inozemstvu i tamo se osjećam puno sigurnije nego na domaćem terenu. Međutim, kad sam napravila aranžman i zamislila spot za pjesmu, pomislila sam da je dobro ubiti dvije muhe jednim udarcem i napraviti i hrvatsku verziju. Ja sam autor glazbe i engleskog teksta, a mama je autor hrvatskog teksta. Ona je ipak snalažljivija na tom području od mene i uvijek “ubode” tu riječ koje se ja ne bih nikad sjetila.
Dakle ipak ne možete pobjeći od mamine i tatine pomoći?
Od njih i ne pokušavam pobjeći, nego samo pokušavam objasniti ljudima da me roditelji ne guraju, nego baš suprotno – sve što radim zapravo radim sama. Školovana sam glazbenica i sama radim svoje pjesme. Ja sam ponosna na roditelje i svoje prezime, ali naravno kod nas vas ljudi odmah stigmatiziraju pa kažu: “Aha, ona je njihova kći, mama i tata je guraju.” Upravo sam se godinama na neki način i bojala snimiti nešto solo jer sam znala da će to odmah povezivati s mamom i tatom. Čak i ta suradnja s Petrom nije bila planirala. Nisam znala da će me potpisati u pjesmi jer se moj vokal jedva i čuje. Dosta dugo sam imala strah zbog prezimena, međutim, odlučila sam tome stati na kraj. Moram vam reći i kako su moji roditelji bili više u strahu od mene. Možda upravo zbog njihove brige nisam njih htjela opterećivati. Tata je uvijek htio da se brat Ivan i ja bavimo nečim drugim da ne bi bilo nekih poveznica, ali i on i ja krenuli smo glazbenim putem. Ivan je diplomirao pravo, no opet je završio u glazbi. Jednostavno, izgleda da nam je ljubav prema glazbi u genima.
Nije vam onda tata prigovarao što ste upisali glazbenu akademiju?
Upisala sam kompoziciju i u tome me uvijek podržavao. Još od malih nogu pisala sam dječje pjesmice i jednostavno su svi znali da je to moja najveća ljubav. Godinama sam se bazirala na klasičnoj glazbi i iskreno nisam planirala da ću skrenuti u pop.
Kako je došlo do suradnje s Teatrom Gavran?
Sasvim slučajno. Miro je odlučio krenuti u lutkarsko kazalište, a kako je surađivao s mojim tatom na mjuziklu “Pacijenti”, pomislio je da bi mogli nastaviti suradnju i na lutkarskim predstavama. Međutim, tata je bio toliko zauzet pa je rekao bratu i meni da mi napišemo. Rekla sam da mogu pokušati. Čim je neka priča u pitanju, odmah mi sinu ideje. Pjesme i tekstovi samo su izašli iz mene i sad smo već na četvrtoj suradnji. To mi je veliki gušt zato što se ne volim bazirati samo na jednom glazbenom stilu. Volim skladati sve – od orkestralne glazbe, preko dječjih pjesmica, pa do pop-pjesama koje sama otpjevam.
Surađivali ste i s Maksimom Mrvicom, kojem ste pjevali na njegovoj azijskoj turneji?
Tu sam imala sreću što je tata surađivao s njim. Prije 11 godina Maksim je snimao pjesmu “Child In Paradise” i nedostajao im je vokal. Tada sam imala 17 godina i išla sam na satove solo pjevanja. Tata me zvao da mu nešto treba otpjevati i Maksim me nakon toga pozvao da mu gostujem na turneji. Naime, on uvijek na svojim turnejama ubaci neke novitete, pa je tako prije mene u goste zvao jednu balerinu, zatim jednog kineskog svirača, a u posljednje tri godine gostujem mu na pjesmama kao vokal.
Onda ste iz prve ruke vidjeli koliko Kinezi vole Maksima?
Imala sam i ja zanimljivih iskustava s njima. Kako smo i Maks i ja dosta visoki u usporedbi s njima, trčali su za nama i tražili autograme. To mi je nerealan svijet. To sam dotad viđala samo u filmovima i nisam vjerovala da je zaista tako. U Kini je to, kaže Maksim, njemu svakodnevica. Iz početka mi je bilo čudno, ali poslije sam se navikla.
Vratimo se na “Srce za vodiča”. Pjesma je postala hit, a i tu ste slučajno završili?
Petar je znao moj način pjevanja i zvao me da gostujem u toj pjesmi, koja je zamišljena kao duet za mjuzikl. On ju je snimio kao solo izvođač, ali želio je napraviti poveznicu s mjuziklom, pa me zvao kao gosta. Sve pjesme iz mjuzikla znala sam puno prije nego što su snimljene i ja sam ih se naslušala. Kad je to odjeknulo, bilo mi je posebno drago.
A odjeknulo je nedavno i kad ste potpisala orkestraciju nove verzije Oliverove pjesme “Dvaput sam umra”?
Tata se oslonio na mene premda nije znao hoću li to dobro napraviti jer sam tek završila Akademiju i jedino što sam orkestrirala bile su moje skladbe. On je u taj svoj projekt orkestriranja uključio i profesore sa zagrebačke Muzičke akademije, a htio je uključiti i mene da vidi kako bih to napravila. Iz početka nismo mogli naći zajednički jezik jer je tata imao jednu viziju, a ja drugu. Tu sam naučila da se moraš ipak prilagoditi skladatelju, pa sam prihvatila sve što je on želio. Kad sam završila orkestraciju “Dvaput sam umra”, bacila sam se na druge orkestracije i na nju zaboravila. Bila sam na putovanju u Estoniji kad sam slučajno vidjela da je izašao video. Odjednom su počele dolaziti poruke i pozivi i baš sam se iznenadila zbog pozitivnih reakcija publike.
U Estoniji vam je dečko Tomislav Šošić. Posjećujete li ga često?
Da, on tamo studira jazz klavir. On je u potpuno drugom svijetu što se tiče glazbe. Brat, ja i tata imamo opet drukčije stilove, tako da nam je baš zanimljivo. Obuhvatili smo sve – od klasike, jazza, popa... Možda je i bolje da svatko radi svoje jer se lakše porječkati s nekim tko vam je blizak. Zato u “Alisu” nisam htjela ubacivati nikoga od njih, jer njihovi savjeti nisu bili bliski mojoj ideji. Isto tako su mi savjetovali da ne izlazim s hrvatskim i engleskim tekstom jer da to nema nekog smisla, a ja sam ipak to napravila, da vidim koja će bolje proći.
I koja verzija ima bolje komentare?
Dakle, mišljenja su podijeljena. Nekom je draža engleska, a nekom hrvatska verzija. Engleska verzija ima više pogleda na YouTubeu, a to mi odgovara jer iduću pjesmu želim pisati samo na engleskom. Mislim da smo i mi dovoljno napredni da razumijemo engleski. Želja mi je da uspijem i vani. Prestala sam planirati, što bude, bit će. Kad sam završila pjesmu, odmah sam i vizualizirala spot koji se temelji na radovima Tima Burtona s obzirom na to da sam veliki ljubitelj njegovih filmova. Također mi je uvijek bila velika želja i napisati glazbu za neki njegov film. Možda sad pogleda spot pa me zovne, haha.
Kakve su druge pjesme?
Stvar je u tome što imam i drugih pjesama i počela sam se pitati za koga to pišem ako te se pjesme stoje u ladici. Sad mogu samo pustiti da pjesme idu kao valovi. Imam i tatinih pjesama koje su mi se jako svidjele. Radi se o pjesmama koje je pisao za Kinu; u pauzi Maksimovih koncerata otpjevala sam jednu. Jedna od njih već je snimljena. No željela sam početi kao kantautorica, a poslije ću uključiti i te njihove pjesme.
Dobro, za izdavača se ne trebate brinuti jer tu je Tonika?
Hvala Bogu, tu ne trebam nikoga tražiti. Ne žalim skakati u planu, ali voljela bih izdati i album. Imam veliku potrebu pisati tako da sam sigurna da će pjesama biti.
Ostane li vam išta slobodnog vremena? Znam da se družite s Domenicom?
U slobodno vrijeme orkestriram, haha. Osim što se družim s Domenicom, s kojom znam i rolati, volim čitati stripove i knjige i crtati stripove. Volim i društvene igre. Sve kreativno me zanima. Tko zna, možda jednog dana i izdam strip.
Što je s nastupima? Kad ćemo vas vidjeti na pozornici?
Iskreno, još ništa nisam planirala. Svakako bih voljela nastupati uz klavir i možda uz još neki instrument. Ne bih voljela nastupati po klubovima jer to nije ni glazba koja traži takvu publiku.
samo ti izmišljaj, svi znamo da si preko veze