Ona je doslovno odrasla na televiziji, za popis svih projekata koje je radila treba joj poveća količina papira, ali i dalje svakom radnom danu pristupa energično. Iva Šulentić, voditeljica showa "The Voice - Najljepši glas Hrvatske" jednostavno kaže da svoj posao voli i zato se ne da uvući u rutinu. A mimo televizijskih i radijskih angažmana, 32-godišnja Zagrepčanka stigne odraditi još sve i svašta, pri čemu se posebno ponosi kampanjom "Dislajkam mržnju – NE govoru mržnje na internetu", koja je pokrenuta na inicijativu Vijeća Europe, a čija je Iva ambasadorica. O "Voiceu", pjevanju i ljubavi s evolucijskim psihologom Igorom Mikloušićem voditeljica nam je govorila u intervjuu.
Jeste li svjedočili svađi Tonyja i Jacquesa o kojoj su svi bruje ovih dana?
– Konkretnoj svađi nisam svjedočila, pretpostavljam da sam, zajedno s nekoliko ljudi iz ekipe, prisustvovala tek samome kraju, kada je svatko otišao na svoju stranu, uz, istina, povišene tonove.
Kako se vama čine mentori u showu?
– Dok sam na sceni, a oni u svojim stolcima, djeluju mi kao super mentori koji stoje iza svoga tima. Što se događa van tih stolaca, ne znam, niti bih voljela znati i komentirati.
Je li nezahvalno pitati imate li favorita u showu?
– Nije nezahvalno jer ionako imam samo jedan mogući odgovor, a to je da favorita nemam. Od prosinca, kada smo počeli sa snimanjem, upoznajem te ljude. Neki su ekstrovertirani i glasni, neki povučeniji i samozatajni, ali svi su neizmjerno dragi, pjevaju genijalno i ostavljaju srce i dušu na pozornici. Stoga, ni sada, od preostalih 12, a krenuli smo s 96, ne mogu u nekoga uprijeti prstom i reći: - Ona ili on bi trebao pobijediti ili njega ili nju bih voljela vidjeti kao pobjednika.
Kako vi stojite s pjevanjem? Imate li sluha?
– Pa nisam baš bila Bogu zdesna kad je dijelio talent za pjevanje. Moje je pjevačko obrazovanje stalo kad sam prestala pjevati u Zagrebačkim mališanima, a u zboru sam dobro zvučala samo zbog svih onih ljudi koji su oko mene pjevali. Dobro, nekad sam bila solist, ali to je onaj glas prije mutacije (smijeh). Sad pjevušim samo kad sam u nekom društvu i, zanimljivo, rijetko znam tekstove pjesama, čak ni onih koje zaista volim, uvjek izmišljam svoje riječi. Valjda su zadnje pjesme koje znam od riječi do riječi one kada smo kao klinci na kasetofonu stiskali stop pa zapisivali riječi i onda nastavljali slušati, pa opet stiskali stop i zapisivali. Ali, ima i ovo sad svojih čari - pjevam čestitke za rođendan i ponekad na svadbama! (smijeh)
Kojom pjesmom biste pokušali osvojiti mentora?
– "Beži, Jankec". I onda bih i pobjegla.
A koga biste odabrali za mentora?
– Zaista ne znam i ovo nije diplomatski odgovor. Tony je doista stari lisac u tome poslu koji zna sve tajne zanata i ima golemo iskustvo po raznim, čak i svjetskim pozornicama. Indira je doslovno superžena. Osoba zarazne i razorne energije s kojom je u društvu nezaboravno, što se prenosi i na senzacionalan uspjeh s Colonijom. Jacques ima odličan mentorski pristup i genijalac je koji zna svoj posao. Ivan je fantastična osoba i muzičar apsolutno predan glazbi, a uz to, generacijski i glazbeno mi je blizu. I koga onda? Mislim da bih morala na eci-peci-pec.
Vi i Ivan Vukušić ste već uhodan voditeljski duo. Kako je surađivati s njim, tko bolje tješi u "Voiceu", on ili vi?
– Već sam rekla da nema pretjeranog plakanja, onaj tko je zaplakao, pokazao je to na pozornici, nije da su se skrivali iza nje i lili suze. Ma, genijalni su natjecatelji. Pretpostavljam da su doživjeli show kao pozitivnu platformu da se čuje koliko dobro pjevaju i da preko njega pokušaju nešto sami postići. A što se tiče našeg odnosa, Vuk i ja godinama vodimo emisiju "Garaža", mnogo smo puta radili i neke druge projekte, imamo super, gotovo bratsko-sestrinski odnos, dobro se slažemo i jako mi je drago da smo zajedno u projektu poput "Voicea".
U Dansku s "babama"
Imate li ambicije za neke druge televizijske formate, npr. talk show?
– Radila sam nešto slično u "Dobro jutro, Hrvatska". Doduše, taj dio emisije je trajao 15-ak minuta, ali je bilo odlično, svaki put nove teme, novi sugovornici, odgovori iz kojih čovjek uči i propitkuje svoje stavove. Zapravo je ovaj posao zato zanimljiv, stalno upoznajem nove ljude, saznajem nove stvari, obrazujem se. Ali da imam neku konkretnu želju za posebnim televizijskim formatom, nemam. Doista vjerujem da sve dolazi u svoje vrijeme i da se sve dogodi s razlogom.
Vidite li se kao voditeljica Dnevnika?
– Mislim da to ne bih mogla raditi. To je informativni program, a ja radim zabavne i mozaične formate i ne znam koliko bi mi ljudi vjerovalo da najavljujem ozbiljne vijesti u formatu kakav je Dnevnik. Mislim da se ljudi rode s informativom, a nekako sumnjam da sam ja rođena s time. Znatiželjna jesam, ali nemam te vještine koje imaju vrhunski informativci, a vjerujem da morate biti vrhunski za taj posao – jer zadatak vam je informirati ljude. Ipak... nikad ne znate dok ne probate.
Da ste Oprah i imate priliku u svojoj emisiji ugostiti bilo koga, tko bi to bio?
– Pokojni Steve Jobs, Bill Gates, Larry Page... i ljudi koji su nešto postigli u informatičko-znanstveno-kulturno-poslovnoj sferi. Davala bih medijski prostor ljudima koji svojim životnim pričama pokazuju da se s dobrom idejom može nešto postići bez obzira na sve. Estrada ionako ima medijski prostor pa mislim da ga treba dati i mladim ljudima, da se vidi da se sve može kad se hoće. Vjerujem da treba ljudima vratiti motivaciju, dati prostora onima koji su ispod medijskog radara, a definitivno su ga zaslužili, čak i više od nekih koji trenutačno pune stupce. Zato obožavam rad na Yammat FM-u, radiju koji je krenuo prije dva mjeseca. Obrađujemo takve teme i takve goste zovemo u studio i zbog toga skačem od sreće. Uz to, glazba je genijalna!
Poznati ste kao ljubiteljica putovanja. Koje sljedeće planirate?
– Nakon "Voicea" idem sa svojim "babama" u Kopenhagen i jako se veselim. Nakon toga ću planirati nove destinacije. Imam crve u guzi, ne daju mi mira i kad sam dugo u Hrvatskoj, volim otići negdje da očistim um od svega i odmorim se, premda na putovanjima manje spavam. A kad se vratim, volim Zagreb još više. Divim se fasadama na Gornjem gradu i ljepotama Lenuzzijeve potkove. Zapravo, putovanja su mi poput mentalne higijene. Netko odlazi u šoping, netko na boks, ja nestanem makar na dan, i vratim se sretna.
"Vjerujem u brak"
U vezi ste s evolucijskim psihlogom Igorom Mikloušićem. Je li "strašno" biti u vezi sa psihologom?
– Nije uopće strašno. On je evolucijski psiholog, a evolucijska psihologija je posebna grana psihologije koja se bavi više razumijevanjem podrijetla motivacija, emocija, preferencija i ponašanja nas kao vrste, a manje davanjem dijagnoza pojedincima. U njemu vidim veliku strast za razumijevanjem ljudi, našeg ponašanja, naše (evolucijske) povijesti i kako se ona odražava na budućnost, a to je je ono što i mene zanima tako da su istraživanja koja radi i knjige koje čita i meni zanimljive. Uz to, dio njegova posla i strasti je popularizacija znanosti, što je opet prilika za nas da zajedno radimo i pomažemo jedno drugome u projektima – on sa znanstvene, ja s medijsko-prezentacijske strane.
Koliko često čujete pitanje kad ćete se udati?
– Jako često, ali naučila sam se s time nositi. Prošla sam tridesetu pa je normalno da me ljudi to pitaju. Mislim da je to moja privatna stvar, ali uvijek mogu odgovoriti na to pitanje. Udati se jednoga dana sigurno hoću.
Vjerujete li u instituciju braka?
– Da, ako je s pravom osobom. Problem je ako se u brak ulazi iz neke materijalne koristi, mislite li da morate jer ste došli u neke godine ili ako je to, u najgorem slučaju, protiv vaše volje. Ali ako dvoje ljudi želi sklopiti brak i vjeruje u svoju zajedničku budućnost, ne vidim problem da to i učine. Kad su ljudi dugo u vezi, već su na neki način u braku, samo je pitanje žele li potpisati neki papir. Mislim da ću ja željeti. Kad? E to ne znam.
Osjećajno pristupate kandidatima, grlite ih i tješite nakon ispadanja. Jeste li nekome doslovno morali biti rame za plakanje?
– Ma nema tu pretjeranog plakanja, a kako smo stalno zajedno, što na probama, što tijekom emisije, nekako mi je ljudski zagrliti natjecatelje i pitati ih jesu li dobro. Zar nije? Ne pada mi na pamet stajati tamo kao bandera, a nisam sigurna ruši li se čovjeku svijet ili je zaista u redu.
Kad čujete kandidate kako pjevaju dođe li i vama želja da primite mikrofon i zapjevate?
– Ma kakvi. U biti, da vam ne lažem, dobijem želju na probi pa onda Vuk i ja pjevamo u svoje mikrofone, ali to ne biste željeli čuti.
>>Nina Kraljić oduševila pjesmom She Wolf! Jacques: Opet nam se dogodio kolektivni naježitis
Voditeljica katastrofa , isforsirana ležernost koja granići sa neukusom , narocito kad kandidate oslovljava sa dragi i draga.