Prije desetak godina bio sam u žiriju festivala Croatia Blues Challenge u zagrebačkom klubu Sax. U konkurenciji je bilo pet-šest bendova, a na kraju su se na pozornicu kluba popeli Dubravko Vorih na basu, Dražen Scholz za bubnjevima i Ivan Veljača (frapantno sličan Johnnyju Winteru) na gitari.
Iako su svi te večeri svirali na istim instrumentima, a bila je riječ o odreda odličnim, iskusnim bendovima, kad se ova četvorka – jer bio je s njima i sjajni klavijaturist Jurica Leikauff, mlađi, ali podjednako sposoban muzičar – pod imenom Vorih Blues Band, popela na pozornicu, prostor kluba odjednom je napunjen moćnim, širim, bogatijim zvukom u kojem više ni ton-majstor, iliti inženjer zvuka za miks pultom, nije bio “kriv” za ono što smo čuli.
Četrdeset godina karijere
Jer, svi su svirali na istim instrumentima i na istom razglasu. Ispalo je kao da Vorih i Scholz imaju po četiri, a ne samo dvije ruke i koliko su bubnjevi pod Scholzovim “udarcima” zazvučali neusporedivo moćnije nego kod prethodnika, toliko je i Dudo Vorih na basu i glasu “divljao” i oduševio dvoranu glazbom koju je ne samo osjećao kao svoju, nego je i moćno izveo poput kakvog blues benda s raskrižja kod ušća Mississippija na kojem su mnogi glazbenici prodali svoju dušu (k)vragu. Prodao je i on svoju posvetivši se glazbi i instrumentu na kojem se besprijekorno usavršio i u 40-ak godina mnogima pomogao da zazvuče bolje, ljepše i da se slikaju dok je on – svirao. Rekao bih da su njih dvojica jedna od najboljih ritam-sekcija koje smo dosad imali. No, valja reći, Vorih Blues Band pobijedio je te večeri, ali dečki nisu imali love da odu na natjecanje u Memphis, drugi ih nisu htjeli sponzorirati, što je sramota sama po sebi, pa je na završno natjecanje otišao drugi bend. U tom podatku krije se sva surova simbolika života(renja) domaćih glazbenika, za kojima mnogi plaču kada umru, a dok su živi ne daju im do znanja da su važni.
Stoga ovo nije kurtoazna opaska u povodu smrti talentiranog glazbenika, nego zapravo čuđenje koje sam, unatoč masi odgledanih koncerata, opet osjetio te večeri u Saxu i osjećao se oduševljen, kao da glazba putem svirača na pozornici odjednom može dobiti jači, bolji, luđi i uzbudljiviji smisao. Naravno da može, a znali su to i Vorih i kompanjoni.
Bila je to samo jedna večer u radu glazbenika koji su odavno ostavili “dušu” na pozornici, ali drukčije nisu ni znali. Bila je to još jedna večer koja je opet pokazala da svi vaši i naši frontmeni, zvijezde i očekivani miljenici medija i široke publike, ne bi ni postojali da iza njih ne stoji neki Dudo Vorih ili ne sjedi neki Dražen Scholz. A ima ih, dakako, još puno, ali trenutačno govorimo o Dubravku Vorihu, prerano preminulom majstoru bas-gitare koji je unatrag točno 40 godina odradio svoju noćnu i moćnu šihtu posvećenu glazbi. Da je riječ o 40 godina, nije mi otkrio Google, nego smo ga kao klinci po gradu gledali u jazz-postavi Obećanje proljeća, zatim u Parlamentu sa Scholzom i Zoranom Cvetkovićem, nakon čega su se izmjenjivali u premijernim zagrebačkim rock-postavama jer su bili najtalentiraniji glazbenici nadolazeće, mlađe generacije. Bio je među njima i Rastko Ras Milošev, također nedavno preminuli sjajan gitarist koji je već 1980. završio u Parnom valjku, a svi skupa znali su u Kavkazu početkom osamdesetih za stolom satima raspravljati o novim pedalama, sintesajzerima i tehnološkim pomacima novog glazbenog svijeta u koji su stigli.
To nije bio novi val, nego neki drugi val. I kad sam krajem prošle godine intervjuirao Tihomira Popa Asanovića, dao mi je svoje stare fotografije među kojima su, na jednoj, bili golobradi Vorih i Scholz 1978. u Popovu bendu. Upravo je i ta bila objavljena uz veliki intervju Popa Asanovića u Večernjem listu, ali mnogi čitatelji, unatoč potpisima s imenima glazbenika, vjerojatno nisu ubilježili taj podatak, da su zaljubljenici jazza kao klinci stažirali uz legendarnog klavijaturista i odmah potom krenuli u vlastite karijere.
Čudesno sviračko umijeće
Ali, budimo malo prosti, kasno se jebenom kajati, pa tako i svima nama sad kad smo izgubili Voriha, kao i mnoge prije njega. Posljednjih desetak godina Vorih je proveo u Prljavom kazalištu s relativno sigurnom egzistencijom unutar masovno popularnog benda na tržištu. S njima je odsvirao i svoj posljednji nastup na Zagrebovu stadionu 31. svibnja prošle godine znajući da ide na liječenje, ali s nadom da će se vratiti u bend. Tek sam prije desetak dana čuo da je Vorihovo zdravstveno stanje loše, iako su svi tu dijagnozu zadnju godinu potisnuli negdje u “mali mozak”, očekujući da se dogodi neko čudo. Čudo se, kao i obično, nije dogodilo, ali čudesno sviračko umijeće Dubravka Voriha ostalo je zabilježeno na mnogim snimkama, suradnjama, samostalnim albumima i koncertima.
Stoga, da ne ponavljam Vorihove zasluge i daktilografski nabrajam podatke mehanički pobacane po in memoriam tekstovima prošlog tjedna, koje će mnogi zaboraviti, bolje se zamisliti nad sudbinom mrtvih, a onda i živih glazbenika. Pa se malo potrudite, “prolistajte” Google i ponovno poslušajte glazbenika koji je bio ne samo heroj bas-gitare, nego je i stajao (i)za “njih”. Mnogih kojima je napunio “zvuk” i koji bez njega ne bi zvučali onako kako ste ih čuli.
