Ako i nije bilo najjasnije odakle im "Skunk Anansie" (naziv grupe dolazi iz izvedenice riječi Anansi, što je u jamajčanskim narodnim pričama naziv za čovjeka pauka), s prvim taktovima "Yes, it's fucking political" postalo je bjelodano.
Energetska bomba Deborah Anne Dyer, poznatija kao Skin, u crnom svjetlucavom kombinezonu, nalik na diskokuglu, ukrašena golemim krilima od perja, proletjela je dupkom punim zagrebačkim klubom Aquarius poput uragana, verući se pritom poput spider-woman po svim metalnim konstrukcijama koje su joj se našle na putu. A onda je, oduševljena primanjem, sada već stara znanica domaće publike na svom drugom zagrebačkom koncertu, u očaj natjerala redarsku službu kad je usred "Weak" svojom eksplozivnom energijom naprosto preletjela s pozornice do prvih redova u publici. Dočekala se na leđima i nošena od ruke do ruke stigla do polovice kluba a da pritom ni trenutka nije svojim moćnim vokalom prestala razvaljivati zvučnike. Uzgred, u jednom se trenutku osovila na srebrne martensice i nastavila pjevati na ramenima nekog od svojih fanova pa istim putem "odvozila" natrag, a stage-diving ponovila je još jednom potkraj koncerta.
Ni 11 godina stanke nije im naškodilo: gladni nastupa i željni promocije svog četvrtog studijskog albuma "Wonderlustre", Skin, Ace, Cass i Mark nizali su nove hitove, ali i svevremenske Because of You, Secretly, Brazen, I can Dream... do zadnjeg atoma energije. Klub ispunjen s nekoliko stotina pari očiju podnapitih gostiju ili stadion, njima svejedno.
– Sreća što je mrak pa nitko ne vidi da plačem – kaže mi znanac, sretnik koji ih četvrti put sluša uživo.
Ni dvosatna doza funka, punka i heavy rocka, ni tri bisa nisu bili dovoljni. A emocija uzajamna. "Nevjerojatni ste! Jebeno ste nevjerojatni", zaurlala je udarajući skupljenom šakom po srcu, prosipajući svoju pozitivnu energiju svud unaokolo u vrelu ljetnu noć, uz obećanje da će se vratiti. Jedva čekamo.
