Prije 40 godina Idoli su snimili svoj album "Odbrana i poslednji dani", koji je u samo nekoliko godina ušao u povijest ex-yu rocka i u mnogim izborima postao najbolji rock-album bivše države. Croatia Records ovaj je album nedavno reizdala na vinilu, a tim je povodom u Zagrebu i održana promocija albuma na kojoj su bili članovi grupe Srđan Šaper i Zdenko Kolar te Dina Divljan, supruga pokojnog Vlade Divljana, pjevača grupe. Srđan Šaper (63) danas više nije u glazbenim vodama, osnivač je produkcijske kuće Adrenalin te reklamne agencije McCann, koja s uspjehom radi i u Hrvatskoj.
Kada ste snimali ovu ploču, jeste li očekivali da će nakon 40 godina biti jednako dobra i aktualna?
Ne mogu reći ni da smo očekivali ni da nismo očekivali. Jednostavno nismo mislili tako. Kad imate 20 godina, ne možete misliti što će biti s 40, ali sada kada imam više od 60 i pogledam unazad, vidim da smo nekako dobro povezani ta ploča i mi danas. Čujem od mnogo ljudi koji je sad slušaju prvi put da im se sviđa. To mi je najneobičnija stvar, da ta ploča zvuči jednako zanimljivo kao i kad se pojavila.
Dobro je i da se 80-e vraćaju u modu u glazbi i na filmu, a evo i vinili se opet prodaju.
Ploča je u to vrijeme uvijek stvarana kao pravi umjetnički rad. Mi nikad nismo mislili samo na pjesme nego i na omot i na ono što će na njemu pisati. Kada uzme ploču, čovjek napravi i svoju kolekciju, a ta ja kolekcija i izraz njegova vrijednosnog stava i, ako hoćete, neke njegove vezanosti za ljude i trenutke u životu. Imati kolekciju ploča znači imati uspomenu ploča iz vlastitog života i to je ono što ljude motivira da ih kupe. To nemate na streamingu ili CD-u. Vinil se definitivno vraća.
Zanimljiva je ta priča da ste, kada ste ušli u studio, imali samo tri pjesme gotove, a druge su nastale tijekom snimanja?
Imali smo sreću, jer u to vrijeme nije bilo lako naći termine za snimanje. Sada čovjek može sve snimati u svom domu, a onda smo imali ograničene termine. Morali smo se izboriti da dobijemo termin navečer, a ne u osam ujutro. Nakon mjesec dana su nas prekinuli jer više nije bilo termina. Tu pauzu od 2-3 mjeseca iskoristili smo da te matrice čujemo, osvježimo i dodamo neke stvari. To se pokazalo vrlo korisnim.
Zanimljivo je da s te ploče niste imali nijedan spot, a jedini hit bila je pjesma "Kenozoik".
U to vrijeme izdavačke kuće nisu radile spotove, imali ste televizije koje su snimale svoje spotove pa bismo u svakoj TV kući u kojoj smo gostovali snimali nove spotove. To se sada može pronaći i na YouTubeu. I da, istina je da je jedini hit bio "Kenozoik", jer su sve pjesme bile povezane.
Jeste li se bojali cenzure, s obzirom na to da na ploči pjevate i o Maršalu, ali i o religiji?
U toj je državi bilo mnogo cenzure, ali još više autocenzure. Ljudi su znali što mogu reći i kako mogu reći. Imali su dobar osjećaj dokle mogu ići. Poslije Titove smrti taj se osjećaj malo promijenio i onda se svakom prilikom išlo malo dalje. Mi smo znali da će ono što budemo izabrali proći. I prošlo je.
Znate što, u to doba najprodavanija izdanja Jugotona bili su razni guslari iz dinarskog prostora. Ja volim ćirilicu jer ima i zanimljivu grafičku kvalitetu koja je drukčija od latinične i drago mi je da će se ponovno vidjeti u Hrvatskoj, barem na ovoj ploči.
Jednom ste izjavili da je glazba onda za mlade ljude bila ono što su društvene mreže danas. Jeste li i zato osnovali Idole?
Da, jer ste u to vrijeme morali napraviti bend da biste komunicirali sa svojim okruženjem da budete primijećeni. Danas je dovoljno da postavite neki dobar video na društvenu mrežu i postanete influencer pa vas odjednom vaša cijela generacija poznaje. Glazba je u tom smislu bila socijalna mreža naše generacije.
Mnogo je urbanih legendi o vašim pjesmama, a jedna od njih je i da je "Retko te viđam s devojkama" posvećena bivšem srpskom predsjedniku Borisu Tadiću, s kojim ste se tada družili?
Ha ha, nije, nije. Naprotiv, Boris Tadić je bio sve osim čovjeka za kojeg se moglo reći "retko te viđam s devojkama". On je u to doba bio jako zgodan i mlad čovjek, i vrlo često sam ga viđao s djevojkama.
Bila je to jedna od prvih pjesama gay tematike u bivšoj zemlji, nakon "Nekih dječaka" Prljavog kazališta?
Pa dobro, to je ostalo u zraku. Ne mora svatko koga rijetko viđate s djevojkama biti gay.
Album "Odbrana i poslednji dani" nije ostvario komercijalni uspjeh, za razliku od vaša druga dva albuma. Je li vas to pokolebalo?
Nije, zato što je taj album imao drugu dimenziju. Mi smo poslije toga snimili album "Čokolada", koji je bio jedan od najprodavanijih albuma u 80-ima. Zanimljivo je da smo ga htjeli nazvati po drugoj pjesmi, "U gradu bez sna". Onda je došao Siniša Škarica, koji je rekao: "Dosta ste eksperimentirali s 'Odbranom', ako se album bude zvao 'U gradu bez sna', tiskat ćemo ga u deset tisuća primjeraka, a ako se bude zvao 'Čokolada', tiskat ćemo ga u sto tisuća". Mi smo onda oportunistički rekli: "U redu, zvat će se 'Čokolada'". Zahvaljujući Siniši Škarici šest, sedam bendova iz novog vala postalo je popularno.
Što je presudilo raspadu benda?
Ma mi smo tada bili mladi, imali smo samo 23 godine, nismo imali menadžera, a onda razne vrste mimoilaženja dođu u prvi plan. Mi se nismo posvadili, nego smo shvatili da nismo više jedinstveni u željama i razmišljanjima kamo ćemo dalje. Bilo je normalno da se raziđemo.
Mnogima ste ostali u sjećanju i kao Spiridon Kopicl i kultnom filmu "Davitelj protiv davitelja" Slobodana Šijana. Kako ste uopće dobili tu ulogu?
Dobio sam je tako što su me Šijan i scenarist Nebojša Pajkić pikirali i dugo tražili. Stalno sam ih izbjegavao, nisam se htio javiti. U jednom me trenutku nazvao Pajkić i rekao: "Mi smo već razgovarali s Jasenkom Hourom. Ako ti nećeš, Houra je pristao". To nije bilo točno, ali zato sam odmah pristao. Iz tog je filma ostala pjesma "Bejbi, bejbi", koja se i danas rado sluša iako nikad nije snimljena.
Kako je bilo raditi sa Šijanom i Taškom Načićem?
Taško Načić bio je divan čovjek, kojeg je njegova obitelj obožavala. Supruga i kći uvijek su mu dolazile na snimanje, a uloga u tom filmu bila je za njega prva velika glavna uloga. Iznio ju je fantastično. Šijan je svemu prilazio jako ozbiljno, snimalo se većinom noću, s direktorom fotografije radio je sporo i temeljito. Radili smo po 15-16 sati, bilo je baš naporno. Kad se pojavio, taj film nije bio toliko gledan, ali s vremenom je postao kultni, kao i drugi Šijanovi filmovi. I znate što još, i danas me prepoznaju po toj ulozi. Jednom me vozio neki taksist i pitao me: "Jeste vi onaj glumac"? Rekoh mu: "A jesam!" Onda me pitao radim li što novo, a ja rekoh da nisam snimio ništa više od 30 godina. Kaže on meni: "Bit će još šanse, nemojte gubiti nadu." Glazba jest dobra, ali ljudi najviše pamte glumce.
Aktivirali ste se zato u produkciji i dali ideju za seriju "Besa". Osobno mi je to najbolja serija u regiji zadnjih deset godina.
Baš vam hvala. "Besa" je projekt moje produkcijske tvrtke Adrenalin. Radimo još neke projekte, a spremamo i treću sezonu "Bese", snimanje počinje idućeg ljeta na raznim lokacijama.
Moram vas za kraj pitati i ima li šanse da snimite neku novu pjesmu, možda čak i da zasvirate na pozornici?
Zašto ne? Razgovarao sam baš sa Srđanom Gojkovićem-Giletom iz Električnog orgazma o tome da napravimo nešto zajedno. Na kraju krajeva, ni pauza od 35 godina nije tako velika u kozmičkim razmjerima.
Gile nije prestao nastupati ni snimati nove pjesme. Evo i Johnny Štulić prije nekoliko dana izdao je novi album s više od 40 pjesama.
Dobro, pa Johnny često izdaje nove pjesme. On je čovjek koji je od svih nas uvijek bio najposebniji.
Bože, kako sam kao mladić obožavao Idole! Ma ne znam koju bih pjesmu izdvojio, sve su mi bile dobre. Uz njih još i Azru, Bou, Film, Ekatarinu Veliku, Haustor. I danas su mi svi i dalje dobri i nakon toliko godina se te pjesme sa uživanjem mogu slušati....