Potez kojim je Kaptol minirao prikupljanje potpisa za referendum "67 je previše" ne bi smio ostati nezabilježen. I ovdje doista pojam Katoličke crkve u Hrvatskoj treba locirati samo na Kaptol, a ne kao personificiranu frazu crkvene vlasti u Hrvatskoj, jer je protiv sindikalne akcije bio i ostao isključivo - Kaptol. Odnosno, zagrebački nadbiskup kardinal Bozanić.
No, krenimo redom. Sindikati su, poučeni prijašnjim dobrim iskustvima, a i vjerom u crkveni socijalni nauk, u pripremi svoje inicijative "67 je previše" računali i na poneki prostor ispred crkava. Poslali su široko obrazloženje Hrvatskoj biskupskoj konferenciji, čije je Stalno vijeće pristojno odgovorilo da nema ništa protiv inicijative, ali da se radi o nadležnosti svake biskupije posebno. I to je točno. Pa su onda ista ta obrazloženja upućena biskupima po svim biskupijama, da bi neki odmah odgovorili pristankom i mogućnošću prikupljanja potpisa ispred crkava, dok su neki, poput onih s Kaptola, čekali gotovo do posljednjeg dana, da bi sindikate sa svojih internetskih stranica obavijestili kako njihovu molbu odbijaju.
Budući da je odgovor stigao upravo tako - uoči početka inicijative i javnom objavom, a ne dopisom sindikatima - jasno je da je Kaptol želio poručiti kako ne samo što nije zainteresiran za "fizičku pomoć" u inicijativi davanjem prostora za stolić za prikupljanjem potpisa, nego je poslao i poruku da je to što čine sindikati nešto politički kužno i štetno, što je sigurno jako naštetilo sindikalnoj akciji. Naime, s Kaptola su mogli, da nije tako, posve diskretno uputiti odbijenicu sindikatima, no valjalo ju razglasiti javno. Zašto?
Na to je pitanje teško odgovoriti osobito u kontekstu crkvenog socijalnog nauka, koji zagovara sindikalno udruživanje i borbu za prava radnika. U ovome slučaju radi se upravo o tome. Nema tu neke rušilačke politike, osim ako se ne uzme u obzir da je kod nas sve politika, od nogometa do plesa sa zvijezdama. No, to je neki drugi par rukava.
Kaptolu referendumi ne trebaju, budimo posve iskreni. Nisu mu trebali ni oni protiv Istanbulske konvencije ni za promjenu izbornog sustava. Jer, crkveni vrh oglušio se na mogućnost da bude ujedinitelj različitih struja, zbog čega su referendumske inicijative i propale. Crkvi ne trebaju promjene u Hrvatskoj. Ona se ponaša kao vjerna sjena vlasti, zadovoljna savršeno svojim položajem i nema potrebe ni za kakvim promjenama. Sindikati? Iz crkvene perspektive oni su samo smetala na društvenoj sceni.
Uostalom, kao i u samoj Crkvi, gdje ne postoji niti jedna (slovima: niti jedna!) sindikalna podružnica, a sve je više i više zaposlenih laika u crkvenim institucijama. No, usprkos odbojnu stavu s Kaptola, mnoge su druge biskupije otvorile vrata sindikalnoj inicijativi. Ni na svoju štetu, ni na korist. Ali ipak s dozom osjećaja za društvena zbivanja i vrijeme u kojemu živimo. A koje traži promjene. Ne samo u politici, nego i u Crkvi.
Ono što Katolička crkva čini u Hrvatskoj, također je politički kužno i štetno.