Interpretativna izjava zagrebačke policije vezano za njihovu procjenu od 5000 sudionika prosvjeda protiv ratifikacije Istanbulske konvencije zapravo je najljepši poklon organizatorima okupljanja.
Iako nismo dobili stvarnu brojku, rezultati glasovanja o Istanbulskoj konvenciji u Hrvatskom saboru, do sljedećih izbora, bit će jedini mjerodavan pokazatelj (ne)uspjeha subotnjeg skupa. Otkrivanjem tajnih metoda policijskih procjena samo smo doznali kako nisu uračunali i hranitelje golubova, zabavljače, zaljubljene ispod sata, kupce koji su se kroz gomilu probijali vraćajući se s tržnice na Dolcu, kao i sve one koji su baš tada i baš na Trgu bana Jelačića kupovali novine... Ali, nisu nam priopćili koliko je izuzetih, osim što možemo zaključiti jako puno jer smisao interpretacije upravo i jest u neizrečenome: “priznajemo, pretjerali smo umanjujući stvarnu brojku prosvjednika”. Razlozi se daju naslutiti. U strahu su velike oči. Smisao prosvjeda bio je pokazati da protivnika Konvencije ima te masovnošću utjecati na zastupnike da ne dignu ruku za ratifikaciju. Stoga je i druga strana napuhavala brojku. Što bi značilo i deset puta veća brojka prosvjednika? Što danas znači onih 25 do 50 tisuća prosvjednika za kurikularnu reformu, s tim da policija nije tada odvojila one koji su prosvjedovali i protiv vlasti, HDZ-a, anarhiste, antifašiste, manjine...
Tako ni skup protiv Istanbulske konvencije nije bio skup isključivo razočaranih birača HDZ-a. Osim toga, za koga će oni glasovati? Za neku respektabilnu stranku desnice. Ili, za Most koji se jednako podijelio oko Konvencije. Možda bi u biračkom centru mogao profitirati autodestruktivni SDP koji guši demokraciju u svojim redovima!? Ili, HNS s teškim političkim hipotekama, ili neka od preostalih 1-2 postotnih stranaka? Ivan Vilibor Sinčić, mladi “buntovnik s razlogom” kojeg su analitičari prikazivali političkim “redikulom”, bez ikakvih ulaganja, medijske i bilo kakve sistemske podrške, postao je jedan od najrespektabilnijih političara, prvi u očima birača SDP-a, za kojim Živi zid zaostaje nikad manje, 6,4 %. Političke okolnosti su takve da Plenkoviću može nauditi jedino neuspjeh operacije Agrokor, a ne niti demonstrativno osipanje članstva, pa ni eventualna biračka apstinencija. Rodna ideologija neće se ni nakon ratifikacije uvući u Hrvatsku, jer na koncu protiv toga je i većina zagovornika Istanbulske konvencije. Čitali Istanbulsku konvenciju ili ne, tumačili je ovako ili onako, činjenica je da se i njezini zagovornici i njezini protivnici, u nedostatku argumenata služe manipulacijama. Zašto, ako su na ispravnoj strani? Čemu pretjerivanja o cijeni ratifikacije, zašto se širi nesnošljivost prema nevladinim udrugama za zaštitu žena, koje mogu osnovati i lijevi i desni, a koje su mnogim ženama bile jedini oslonac i to na volonterskoj bazi pa i kad je to bilo rizično.
Da, jedna od bitnih promjena koje uvodi Istanbulska konvencija je što bi udruge trebale biti dostatno i stabilnije financirane. I to je način na koji društvo treba pokazati nultu toleranciju nasilja nad ženama. GREVIO nije jedino nadnacionalno tijelo koje nadzire provedbu nekog međunarodnog ugovora i Hrvatska može sa zemljama istomišljenicama izlobirati izbor “svojih” članova u to tijelo. Ne, mi nemamo, a još manje provodimo sve što sadrži Istanbulska konvencija, te se i u zemljama koje su po osviještenosti iznad nas, pokazalo se da je nužan nadnacionalni nadzorni mehanizam. O čemu pričamo ako udio žena u politici, unatoč i zakonskim obvezama, godinama nismo u stanju provesti, te su i mediji i politika ignorirali prepirku Ustavnog suda i DORH-a na temu novčanog kažnjavanja kršitelja zakona. Očito nemamo snage provesti ni vlastite zakone. Zašto se s druge strane sve vrijeme Andrej Plenković služi političkim argumentima koji samo pothranjuju strahove. Što mu je trebalo prvo nametanje svoje volje pa podcjenjivanje protivnika ratifikacije, te na koncu politički prozirno, a pravno nebulozno zakonsko definiranje sadržaja i ustavnosti Konvencije kao propisa po snazi iznad svih zakona. Uostalom, zašto je za žene tako teško učiniti tu sitnicu i u Konvenciju unijeti odredbu koja bi otklonila strahove, bez obzira jesu li utemeljeni ili nisu, a koji su potencijalna prepreka za njezinu ratifikaciju, te mogući izvor otpora u provedbi. Prozirno je i nekritičko preuveličavanje mehanizma Istanbulske konvencije. Kao da bi ona nešto promijenila u slučaju Tomašević. Unatoč konvencijskim obvezama na prevenciji nasilja svugdje, pa i u zakonodavstvu, sasvim sigurno HDZ ne bi donio lex šerif koji bi omogućio smjenu lokalnih čelnika barem u slučajevima optužbi za nasilje. Opet bi bila važnija politička stabilnost. To je moć tumačenja i sasvim čvrst razlog da se i rodna ideologija ne udomaći u Hrvatskoj.
Braco Hrvati sahranimo SDP i HDZ sa satelitima i idemo živjeti!