Hrvatska je pobijedila u Domovinskom ratu, ali je hrvatska poslijeratna politika izgubila neke bitke koje je morala dobiti. Neke za koje nitko unatrag 21 godinu, kad je završena mirna reintegracija Hrvatskog Podunavlja, ne bi ni pomislio da bi mogle biti izgubljene. Jedna od njih je – Vukovar! Nije ovo još jedna priča o prosvjedu kojim se traži procesuiranje ratnih zločina, koji je najavio gradonačelnik Ivan Penava. Nije ni još jedna analiza je li prosvjed udar stranačke desnice i povezanih krugova na premijera i šefa HDZ-a Andreja Plenkovića, budući da je Penava član HDZ-a, koji protestira baš u vrijeme dok je na vlasti u državi HDZ. Ovo je priča o dugogodišnjem maćehinskom odnosu politike prema Vukovaru, gradu kojega se političkim igrama drži u prošlosti i kojemu kao da se namjerno ne dopušta da postane grad budućnosti.
Nevidljive ruševine
Svi pamtimo ruševine Vukovara. Pamtimo onu tegobnu, nepreglednu kolonu ljudi koja je polako vijugala među njima izlazeći iz svog grada, praćena hordama vojnika Jugoslavenske armije i četnika. Pamtimo osjećaj beznađa i tugu koja je preplavila ostatak Hrvatske zbog patnje koju su proživjeli ti ljudi i njihov grad… Ruševine su obnovljene, ali u nekom paralelnom svijetu, koji se ne vidi golim okom, ali se može osjetiti, one i dalje strše u nebo. Položaj u kojemu se i danas nalazi najveći simbol obrane Hrvatske, grad na kojemu je agresor polomio zube, kako to političari vole istaknuti, posebno u izbornim kampanjama kad im se naglo pojača talent za tepanje i umiljavanje biračima, sramota je hrvatske politike. I to politike svih stranačkih boja, jer danas nema relevantne političke stranke koja u nekom vremenskom trenutku nije sudjelovala u državnoj vlasti. Sve su imale priliku ukloniti te nevidljive ruševine i omogućiti gradu da prodiše punim plućima. I nijedna to nije učinila.
Politika kao da ne zna što bi s Vukovarom. Ili joj odgovara da nevidljive ruševine i dalje stoje? Da grad bude kao pacijent na respiratoru kojeg će jednom godišnje obići specijalizirani konzilij, reći koju prigodnu o tome kako se stanje popravlja, ali treba još puno učiniti, i onda se povući kako bi se sljedeća 364 dana u godini bavio nečim drugim? Nažalost, čini se da nije nimalo pretjerano reći da je Vukovar političarima u prvom redu poligon na kojemu se može dobro manipulirati emocijama. Podsjećanje na godine ponosa i slave, odnosno na borbu protiv nadmoćnog agresora i konačnu pobjedu nad njime, u Vukovaru ima dimenziju kakvu nema nigdje drugdje.
Možda će ove konstatacije nekome zvučati grubo. Političari će potrčati dokazivati da su to laži, jer za Vukovar se puno učinilo, a njegova žrtva nikad neće biti zaboravljena. Točno, nije da se nije činilo. No, što je od učinjenoga pridonijelo tome da Vukovar postane mjesto dobroga življenja, grad koji će živjeti i prštati životnom energijom? Što je politika učinila da Vukovar ne bude prelijepi, zapostavljeni djelić Hrvatske u kojemu se previše energije još uvijek troši na teme povezane s ratom? Kad ste zadnji put, i jeste li ikad, vidjeli da je Vukovar udarna vijest u nacionalnim televizijskim dnevnicima i na naslovnicama zato što je upravo otvoren kakav proizvodni pogon koji će zaposliti 50, 80, 100 ili 200 radnika? Jeste li vidjeli prilog ili naslovnicu kojom se najavljuje neka velika investicija u Vukovaru ili njegovoj neposrednoj blizini? Jeste li vidjeli vijest o tome da je Vukovar u središtu napora tzv. gospodarske diplomacije koja predstavlja potencijalnim stranim investitorima poseban program za Vukovar koji je osmislila hrvatska Vlada? Ne možete se sjetiti, jer se nemate čega sjetiti. Nažalost. Nema velikih investicija, nema diplomatske ofenzive prema investitorima, nema radnih mjesta…
Može se reći da je sve ono što su političari koji su od rata naovamo vodili Hrvatsku propustili napraviti za Vukovar vodilo prema tome da se grad u ostatku zemlje doživljava kao vječiti – grad slučaj. Vukovar u pravilu postaje zanimljiv jednom godišnje, kad se mediji počnu raspitivati hoće li 18. studenoga, na Dan sjećanja na žrtvu Vukovara, u gradu biti jedna ili dvije kolone sjećanja, hoće li se spojiti u jednu ili neće, tko će doći u Vukovar, a tko neće, tko će s kime biti, a tko će koga nastojati izbjeći… Vukovar je punio naslovnice i dominirao prvim minutama svih TV-dnevnika kad je Vlada premijera Zorana Milanovića pokušala na silu postaviti ploče s ćiriličnim natpisima imena ulica i trgova, ne vodeći računa da atmosfera u gradu nije zrela za to. U tim danima vijesti o Vukovara govorile su o prosvjedima, natezanju s policijom, razbijanju ploča, ozlojeđenim braniteljima… I tada se – ne prvi, a kao što vidimo ni zadnji put – govorilo o nekažnjenim zločinima i nepodnošljivoj situaciji u kojoj žrtve hodaju istim ulicama pokraj onih koji su ih zlostavljali… Kad se u Hrvatskom saboru govori o Vukovaru, govori se samo o ratu, dakle o prošlosti, a kad se govori o sadašnjosti, ona se uvijek tiče neke od posljedica rata koja još nije riješena. O budućnosti Vukovara, o Vukovaru 21. ili 22. stoljeća, u Saboru se nikad nije raspravljalo.
– Svima nama u Vukovaru smeta kad nas prikazuju kao grad slučaj. Kao rođenu Vukovarku i hrvatsku braniteljicu, boli me što se moj grad koristi za političke manipulacije, ali, nažalost, to je činjenica. Odavno smo se osvjedočili da se politika Vukovara sjeti samo taj jedan dan u studenome kad gradom prolazi Kolona sjećanja. Prije i poslije toga ostajemo sami. Mi Vukovarci svjedoci smo i da od silnih obećanja svih dosadašnjih vlada o tome kako će se grad razvijati nije bilo ništa. Uvijek presude neke igre, pa i kad se treba nešto pokrenuti u Vukovaru, kao što je bilo s projektom koji je trebao razviti drvnu industriju i otvoriti puno radnih mjesta, nešto se dogodi iza kulisa i posao ode u neku drugu županiju. U bivšoj je državi Vukovar bio jedan od najbogatijih gradova, a danas nismo ni sjena tome. I nismo tome krivi mi u Vukovaru. U mnogočemu smo zakinuti, ali ne tražimo milostinju ni humanitarnu pomoć. Želimo da nam se omogući da radimo i da idemo naprijed – u dahu govori Svjetlana Dželalija Kovačić, predsjednica Udruge Braniteljice Domovinskog rata, koja od srca podržava inicijativu gradonačelnika Penave da se prosvjedom ukaže mjerodavnima koliko je nepodnošljivo za grad da ratni zločini počinjeni prije 27 godina nisu procesuirani. Sadašnja Vlada za to je, dodaje, najmanje kriva i zato drži promašenima teze da je prosvjed usmjeren protiv Vlade i premijera Plenkovića.
Vukovarac, hrvatski branitelj i bivši ministar branitelja u Milanovićevoj Vladi Predrag Matić smatra da je problem u ljudima kojima odgovara da grad ostane zarobljenik ratnog konteksta. Prema njegovoj ocjeni, riječ je o 15-ak ljudi koji su na čelu nekih vukovarskih udruga i koji su, iako to može zvučati apsurdno, doživjeli rat kao vrhunac svog života.
– Ako Vukovar ode iz te ratne priče, oni gube sve, postaju zaboravljeni i prestaju postojati kao osobe koje se nešto pita ili koje mogu na nešto utjecati – rezonira Matić.
– Prosvjed koji je najavio Penava za mene je još jedna politička manipulacija, jer ga u pozadini prepoznajem kao buđenje duha Tomislava Karamarka, koji je u vrijeme kad sam bio ministar bio pokrovitelj šatora u Savskoj. Istina je da zločini nisu procesuirani, ali tko je branio HDZ-u, koji je najduže vladao Hrvatskom, da to napravi? Čini mi se da netko vodi igru iza kulisa, a pojedinci u Vukovaru spremni su za malo medijske slave biti marionete u njihovim rukama – upozorava Matić. Penavin projekt obnove vukovarskog Vodotornja i njegova pretvaranja u još jedan spomenik Domovinskog rata doživljava također u kontekstu političkih manipulacija gradom, jer, kaže, još jedan spomenik neće zadržati mlade u gradu. Ako se nešto ne promijeni, Vukovar će biti grad pijeteta bez života.
Da je Vukovar godinama žrtva političkih igara, misli i analitičar Davor Gjenero, koji kao grešku u koracima prepoznaje to što nikad nije napravljen ozbiljan nacionalni „brainstorming“ kako bi se u multidisciplinarnoj suradnji osmislio veliki – projekt Vukovar. Nije kasno za to ni sad, smatra, jer je potrebno uložiti puno truda u integraciju zajednicu, a godinama se više pažnje posvećuje dezintegraciji.
A što ako svi odu?
– U Vukovar treba vratiti život u njegovoj punini. Jer, to se zasad ne događa. Na primjer, ukidanje besplatnog autobusnog prijevoza za vukovarske studente koji studiraju u Osijeku loša je odluka kojom se izravno utječe na budućnost grada, jer oni mladi ljudi koji zbog toga budu morali prekinuti školovanje neće ostati u Vukovaru. Jedna od loših odluka koje su pridonijele podjelama u gradu bilo je i nametanje ćiriličnih ploča za vrijeme Milanovićeve Vlade, jer te se stvari dogode prirodnim putem kad se stvori povoljan društveni ambijent, kad su ljudi spremni za to – govori Gjenero.
Smatra da se zbog kratkoročne političke potrebe za manipulacijama zanemaruje i geostrateška važnost Vukovara, čemu je dokaz upravo to što se u razvojnom smislu grad nije pomaknuo s mjesta-
– Za ostatak Hrvatske Vukovar je danas daleka periferija, dok je za susjednu Srbiju to grad na Dunavu smješten vrlo blizu najživljem prostoru te države. Razmišlja li itko u hrvatskoj politici o tome kakvi će se demografski i socijalni procesi odvijati na tom prostoru kad Srbija postane članica EU? Nažalost, Hrvatska nije ovladala Vukovarom tako da ga je u punoj mjeri integrirala u nacionalni, politički i socijalni sustav, a to, uz ovakvo iseljavanje stanovništva, može za 20 ili 50 godina postati težak mlinski kamen oko vrata – zaključuje.
Pojedinci za malo slave.. jel to ovi pojedinci koji su ubijeni, a za čiju smrt nitko nije odgovarao, traže slavu??? 30 godina se skriva zločin.. pa dobro novinari recite vi nama, kad će biti primjereno tražiti da se procesuiraju zločinci? Kad pomru, pa da srpska propaganda može dijeliti lekcije Hrvatima, sa argumentom; nitko od Srba nije osuđen za zločine u Vukovaru, ti zločini su izmišljeni!!! Slugansko piskaralo, sram da te bude!!!!