I tako je predsjednik Republike otkrio veliki falsifikat Milorada Pupovca. A falsifikat se, zapravo, sastoji u tome da aplikacija WhatsApp, koju je Zoran Milanović koristio za vrijeđanje i prijetnje zastupniku srpske manjine u Hrvatskoj, neznatno drukčije izgleda na iPhoneu u usporedbi s mobitelom kojeg pogoni Android. To je, a ne nekakvo namjerno falsificiranje, jedini razlog zbog kojeg screenshot s Pupovčeva mobitela izgleda drukčije nego screenshot s Milanovićevog. Imamo, dakle, predsjednika Republike koji infantilno inzistira na tome da je otkrio veliku prevaru (“prosto i jasno ukazao, tj. dokazao. Grafički”, piše Milanović na Facebooku u statusu u kojem širi svoj gnjev i na HRT, pa ga naziva Jutelom), a zapravo je otkrio (ili bolje reći: nije otkrio) da iste poruke mogu drukčije izgledati na dva različita zaslona, ovisno o tome gledate li ih na Androidu ili iPhoneovom OS-u.
Kakvo povijesno otkriće! Kakav genijalan um koji je do tog otkrića došao… Ali Milanovićev žalosni pokušaj da optuži Pupovca za falsificiranje vlastitih divljačkih poruka ne mijenja ništa bitno. Te poruke i dalje sadrže barem tri skandalozna elementa koja bi u svakom demokratski zrelom društvu trebala diskvalificirati pošiljatelja, a ne primatelja. Prvo, obraćanje riječju “bijedniče” govori o tome da na Pantovčaku nemamo državnika, nego drznika, političkog huligana s uličarskim rječnikom.
Drugo, te su poruke šovinističke. Treće, iz njih izvire klijentelizam jer vidimo da Milanović misli da je kupio Pupovca kad mu je, kao premijer, pomogao da se nekretnine SKD Prosvjeta u Preradovićevoj vrate SKD-u Prosvjeta. Jedna pravedna i pravna procedura povrata nasilno oduzete imovine u Milanovićevoj se glavi tumači kao nemoralna usluga koju je on kao premijer učinio onome tko ga je to molio i zbog čega bi taj drugi morao biti vječni klijent ovog prvog. Ali tu nema apsolutno ničeg nemoralnog osim Milanovićeva ponašanja.
>> VIDEO Milorad Pupovac komentirao izjave Zorana Milanovića
Svaki pristojan birač može se odrediti gdje stoji prema ta tri elementa: je li ili nije za politiku koja se svodi na vrijeđanje, šovinizam i klijentelizam. A što točno dokazuje ta jedna rečenica koju nismo saznali iz Pupovčeve objave slike zaslona, nego iz Milanovićeve: “Ti, Sačić i Zekanović zajedno za apsolutne ovlasti Njonje”? Ništa bitno. Da, moguće je da se prema nekom prijedlogu o kojem se odlučuje u Saboru, posebno kad je prijedlog protivan zakonu, slože ruke koje se inače nikad ne bi složile. Moguće je također iz toga iščitavati (ili u to učitavati, kao što to radi Milanović) ono čega u takvoj koincidenciji ne mora nužno biti. Ali to radi Milanović koji je, kao premijer, planirao mijenjati Ustav uz pomoć stranke Branimira Glavaša, koji je tada sjedio u zatvoru u Zenici.
Ne koincidencijom, nego smišljenim planom pokušao je s glavaševcima ugraditi nezastarijevanje teških ubojstava u Ustav, što su Milanović i Orsat Miljenić pokušavali predstaviti hrvatskoj javnosti kao “duboko civilizacijsku stvar”, ali im je taj argument oslabio kad smo otkrili da od 160 različitih ustava u našoj civilizaciji ubojstvo kao ustavnu materiju spominje tek njih 8 (sve neke velike demokracije poput Antigve i Barbude, Zimbabvea ili Svetog Kristofora i Nevisa), pa je ipak ostalo svima jasno da to pokušavaju izvesti kako bi spriječili izručenje Perkovića i Mustača u Njemačku nakon što im prvotni plan kršenja europskih propisa o uhidbenom nalogu nije najsjajnije uspio. Na kraju nisu uspjele ni te promjene Ustava, Glavaš je iz Zenice u posljednji čas javio svojima: haha, kako je nasjeo i zaplesao ples s nama, pa naravno da im ne damo podršku za to.
I ta epizoda, koju spominjemo kao kontekst Milanovićeve optužbe da je Pupovac kriv po liniji tobožnjeg udruživanja, govori ponešto o predsjednikovu poimanju hrvatskog Ustava. Zgodna igračka na koju se poziva kad želi zadovoljiti neke druge, uglavnom destruktivne porive, ali do koje mu je zapravo stalo kao do lanjskog snijega u Zimbabveu. Tomislav Karamarko bio je upamćen po izjavi o “Kevinoj jami”, koju nije ni izrekao on, već netko anoniman u zadnjim redovima na Karamarkovom skupu u Omišu. S pravom je ostao time obilježen jer je takvu huškačku retoriku poticao. Zoran Milanović izgovara puno gore stvari, i podjednako huška svoju publiku, kao da se trudi uvjeriti svijet da je Karamarko, u usporedbi s njim, bio jedan sasvim pristojan političar.
Milanovic napada srbe, mos misliti. Pa kad je on bio premijer imao je vecinski sastavljenu srpsku vladu. Napao je divljacki Pupovca na osobnoj razini. Nije on nikakav desnicar nego pomaknutiu leftard.