Nemam neprijatelja u hrvatskom društvu. Oni koji ne misle kao ja nisu moji neprijatelji, tek neistomišljenici. Uostalom, da postoji samo jedno mišljenje, ja bih u startu bio protiv njega, što znači da plural i proizlazi iz neslaganja. I ja i moji neistomišljenici imamo svoju viziju Hrvatske i svijeta, a uređenje ovog društva, ako bi se čovjek dosljedno držao pluralizma, ovisi o dogovoru neistomišljenika.
Pod pretpostavkom da nemaju dilema oko temeljnih vrijednosti života, da su pametni i da su spremni saslušati. No, u Hrvatskoj upravo toga najviše i nedostaje – slušanja. Kod nas je slušanje poistovjećeno s poslušnošću, iz čega proizlaze svi problemi kaosa koji vitla ljudima. Dijaloška forma društva ovdje nikada nije postojala jer se umjesto subjektnog pojedinca tražila objektna masa, umjesto lojalnosti principu nametao se princip lojalnosti, iz čega su se mogla nazreti samo dva tipa građana; podanici i izdajnici.
Oni su tijekom povijesti mijenjali mjesta, ovisno o tome tko je bio u situaciji kontrolirati poluge moći pa, kada bi oni u defenzivi poželjeli nešto progovoriti, odmah bi ih se skraćivalo za glavu, sve dok i sami ne bi došli u priliku vratiti milo za drago. Ovdje je država samo vječna prilika pljačke i osvete, a društvo nužna kulisa stvaranja pretpostavki opravdanja za krvavu tradiciju.
Zapitati se gdje je izvor izostanka kulture razgovora i slušanja temeljno je pitanje demokratsko-političkog smisla ili barem onoga što pod time podrazumijevaju u suvremenoj filozofiji politike. Uvjeren sam da se monoteistička društva ne mogu realizirati u dijaloškoj formi jer, ako je prva zapovijed “Ja sam Gospod, Bog tvoj... Nemoj imati drugih bogova uz mene”, onda odmah mora biti jasno da ni razgovor s nebesima ne može ići višekanalno, nego isključivo mora biti na liniji.
Monoteizam čak ni unutar samog sebe nije bio kadar zadržati integritet jednobožnog monopola, nego se kako u globalu svoje ideje tako i unutar podreligijskih izmišljotina nastavio cijepati svaki put kada bi se našao u situaciji da se ozbiljno raspravi bilo o temeljnim dogmatskim stvarima bilo o prizemnim administrativnim odnosima vlasti i novca. Razgovor unutar i između religija u pravilu bi završavao ekskomunikacijama, šizmama, podjelama, krvlju, inkvizicijama, spaljivanjima, odrubljivanjima glava, neprijateljstvima koja su se, poput tupih velekovrtljaja dekapitacija, dokotrljala do naših dana.
Ma koliko bio krvav i okrutan, taj put bio je puno lakši od onog koji je nalagao slušanje jer bi iz toga mogao proizaći razgovor, a onda i potreba (auto)korekcije. Ovako je bilo jednostavnije; ili se pokloni ili se ukloni recept je koji je i boga činio sretnim u samoći njegove božanske okrutnosti. Ako je bog doista čovjeka učinio na svoju sliku i priliku i ako je bog vječan, onda je s ljudskom smrtnošću manifestirao maliciozni cinizam ili nesavršenost, što dovodi do onog sudbonosnog Nietzscheova pitanja: Je li čovjek neuspio pokušaj božji ili je bog neuspio pokušaj čovječji.
Držeći čovjeka u šaci zbog straha od smrti, on nikada i nije htio razgovarati s njim, nego je tražio bezuvjetnu poslušnost. Bog zbog toga nije mogao biti predsjednik predsjedništva, njegova titula gospoda ili suverena, njegov sustav kraljevstva, njegov moral ekskluziviteta ili je bio pratemelj ili praopravdanje logici „mi ili oni“.
U politeizmu svijet je imao boga rata, u monoteizmu bog jest postao rat, a ljudi njegovi vojnici, leševi koji se segregiraju čak i na grobljima, u toj dirljivoj vječnosti. I sve što je čovjek morao naučiti dok je na koljenima skrušeno pogledavao prema gore, prema popu ili bogu, jest da je ljudska volja ograničena autoritetom koji se ne propituje, a njegova odgovornost ovisi o suspenzivnoj selektivnosti tog istog autoriteta. Bog je čovjeka imao kao slugu, utopljenog u trajnoj krivnji hereditarnog grijeha, a čovjek je boga imao kao uvijek dobar alibi za bratoubilaštvo.
Abel i Kain nisu biblijski mit, oni su zapisana historiografija ljudske (ne)civilizacije. I u toj bezuvjetnoj podatnosti, u tom obezvoljenom monologiziranju i molitvenom papagajstvu, čovjek je subverzivno ostavio tek pola rečenice da izrazi sumnju u božanske nakane, a sad je i to spreman izbrisati. „I ne uvedi nas u napast“ velika je misao u Očenašu koja otkriva genetsku božansku i ljudsku narav, kao i odnos straha u božansku stvarnu nakanu koji vlada u tom kraljevstvu u koje svi jedva čekamo dospjeti.
Zašto bi nas bog, u veličini svoje mudrosti i dobrote, uvodio u napast i zašto bismo mi avansno molili da to ne čini ako smo sigurni u snagu njegovih i svojih vrlina? Ili bog i ljudi nisu dobri ili nisu u dobrim odnosima pitanja su koja nikad neće biti raščišćena ako se o tome ne smije razgovarati, ako je onaj tko posumnja i priupita odmah neprijatelj pa se i ja pitam koliko je jak taj bog ako ne može otrpjeti snagu jednog jedinog pitanja i koliko je tek slab čovjek ako se na njega boji potražiti odgovor.
Združiti se u molitvi samo da bi se bilo u masi pripadnosti nije trenutak odricanja da bi se približilo bogu, nego da bi se udaljilo od sebe, da se ne bi razgovaralo, da bi se monotoni monoteizam uveo u napast i ne izbavio od zla monologizma. U takvoj atmosferi neistomišljenici postaju neprijatelji, a uređenje društva ovisi isključivo o maču. Amen.
