Kazna Stieru za ovacije koje je pobrao na Općem Saboru HDZ-a stigla je ekspresno. I očekivano, jer takav pljesak u stranci smije dobiti samo Plenković. Stier je drsko ukrao show, na kojem je veliki vođa urbi et orbi planirao pokazati da hadezeovci ponovno stupaju kao jedan s njime na čelu. Razbijanjem te iluzije očito je posve zaslužio kaznu, na predsjedništvu stranke zbog svojeg soliranja napadnut je sa svih strana, s tri blijeda suzdržana glasa.
Stiera, kojeg prozivaju i zbog “ustaškog porijekla”, neki dan pitao sam zašto ne odgovara na optužbe, a on mi je uz smijeh odgovorio: “Kad živite u partizanskoj državi, morate se ponašati kao partizani, bacite bombu, pa u šumu!” Očito je da je njegova poruka o klijentelizmu bila bomba u samo srce tame. “Ja sam pokušao dokučiti što Stier misli pod klijentelizmom – i nisam uspio shvatiti, ja to nisam u stanju,” u svojem dobroćudnom stilu bodulskog naivca ispalio je ministar uprave i novopečeni politički tajnik HDZ-a. E, pa “Faljen Isus i Marija”, u tome i jest problem, tovariš Kuščević! Ako politički tajnik HDZ-a kaže da to ne razumije, onda je to garancija da baš nikakvih promjena neće biti. Problema s razumijevanjem gradiva nema Božidar Kalmeta, koji je ugrabio čast prvi objaviti da Stier i Kovač “apsolutno trebaju biti smijenjeni”. Jasno je, Stierov žalac nije zapekao samo Plenkovića. Na trenutak su zastali jer nisu bili sigurni na koga je (sve) Stier mislio, a onda nastavili prema uvjetnom refleksu, skrativši odmah za glavu svakoga čije su uši virile iza vođinih. A i vođu će, čim mu sazre vrijeme.
Ako Stier nije provodio politiku stranke, pitanje je – a tko mu je ono u košarkaškoj areni onako oduševljeno pljeskao, kao da je upravo sam Dražen Petrović ustao i pred njihovim očima s drugog kraja terena zabio tricu?!? A pogotovu ako to nije bio samo pljesak Stieru, već i pokazivanje rogova Plenkoviću? Je li Plenković, novajlija u HDZ-u, taj čije se procjene moraju bespogovorno slušati, čak i kad je posve očito da im je članstvo masovno suprotstavljeno? Da Stier nije usamljen u dosljednom stajalištu da čovjek čak i kad je vojnik stranke ne smije ići protiv sebe i svojih temeljnih uvjerenja pokazalo je glasanje o Istanbulskoj konvenciji u Saboru, kad je poslušnost Plenkoviću otkazalo čak 17 zastupnika, dakle, svaki treći. Očito, aplauz kojeg je pobrao Stier i dalje odzvanja u nečijim taštinama, pa je trebalo dokazati da taj aplauz – baš i nije nešto. Mjerača aplauza nije bilo, ali ništa zato, tu je slavodobitni Kuščević s novom znanstvenom metodom. Veli da su “analizirali aplauze”, te da je nepobitno utvrđeno da se Plenkoviću ukupno pljeskalo i češće i duže nego Stieru! Moj tata ima većeg! Nije rekao imaju li i povjerenstvo za mjerenje pljeska, no to što u svim svojim nastupima te večeri, koja je inače više podsjećala na karmine nego na uobičajene HDZ-ove fešte, Plenković nije kod prisutnih uspio izmamiti više emocija nego Stier u jednom jedinom govoru – očito nije bilo među zadanim mjernim parametrima. Jesu li stranački deputati, nakon ove Kuščevićeve, samo na prvi pogled nevine objave, mirno spavali?
Za pretpostaviti je da su mnogi u glavi, prvo ubrzano pa usporeno, kadar po kadar, vrtjeli film te večeri: postoji li možda slika na kojoj svi oduševljeno plješću, a ja zabušavam, je li ona sad u mojem dosjeu? Srećom, odavna su prošla vremena kad su politički tajnici bili partijski komesari. No, neki atavizmi očito su među nama. Prekrasno je to opisao Solženjicin u Arhipelagu gulag, u sceni iz 1937. s konferencije KP, u kojoj dvorana eksplodira od oduševljenja kad se pojavi Staljin. Ovacije traju i traju. I traju. Nakon prvih pet-šest minuta oni u stražnjim redovima možda mogu malo nježnije udarati dlanove, ali u prvim redovima nastavljaju se nadmetati tko će jače, u sebi se moleći da će netko dati znak da je konačno dosta. Nakon 11 minuta direktor jedne tvornice papira lakomisleno si uzima slobodu sam odlučiti, te prestaje pljeskati i sjeda, dokrajčivši tako taj povijesni trenutak. Ali i svoju budućnost. Iste noći uhićuju ga i na 10 godina šalju u gulag. Na ispitivanju dobiva zakašnjelo naravoučenije: “Nikad ne budite prvi koji će prestati aplaudirati!”
U HDZ-u vrijedi drugačije pravilo: onaj koji prvi prestane pljeskati vođi jest prvi sljedeći vođa – ili prvi koji će biti izbačen iz stranke. Za bombaša Stiera još nije posve sigurno u koju kategoriju spada, no odvaži li se Kolinda Grabar Kitarović na desant s Pantovčaka na Banske dvore, Plenkoviću bi on mogao biti mnogo manja briga. Osim ako i on ne bude jedan od njezinih vojskovođa.
Slika i prilika naše tzv. stranačke demokracije. Na čelu je partijski vođa, a ostatak bespogovorno za vođom. Kao u "dobra, stara vremena" koja nisu imala veze s demokracijom. Još jedan pokazatelj nasušnosti potrebe za novim izbornim zakonom i referendumom o izmjeni izbornog sustava. Zato se političke vrhuške, ne samo u HDZ-u, tako grčevito bore protiv referendumske inicijative.