Krajem 2016. izabran je za šefa SDP-a i od tada traju i pokušaji njegova rušenja. Osim što ima oporbu u stranci, ni u javnosti ne stoji dobro. On je kandidat koji je od svih “ozbiljnijih” kandidata za šefa SDP-a u javnosti stajao najlošije.
Ne mogu biti prorok ni za socijaldemokraciju ni za SDP. Ali, mislim da je najgora solucija “nikome ništa” jer bi to značilo stagnaciju, a stagnacija vodi u propadanje, propadanje opet u raskol, a raskol u novu ili nove orijentacije. Šteta bi bilo, uz ipak znatne zasade, počinjati od početka.
Bilo bi šteta, kao što je šteta i što vodstvo SDP-a, i staro i novo, odgovor dr. Antuna Vujića na pitanje može li u SDP-u doći do raskola u intervjuu za Obzor u listopadu 2014. nije ozbiljnije shvatilo. Jer upravo je stagnacija, mirovanje, pomanjkanje razvoja, mrtvilo, tromost... ono što je zadesilo SDP. I to doista jest najgora opcija.
Nisu čak ni izlazili na izbore
– Da barem propadamo. Onda bi se možda ljudi i trgnuli i vidjeli da je stanje u stranci katastrofalno i da se stvari moraju mijenjati iz korijena – slaže se i jedan član Predsjedništva stranke koji je ipak želio ostati anoniman.
Stanje u SDP-u doista jest alarmantno. Devastirani su programski, kadrovski, organizacijski, financijski...
Gdje su ideološki, ni njima samima nije jasno. Nakon što su kao i neke druge socijaldemokracije u zapadnoj Europi otkrili politiku Trećeg puta, danas tek moraju jasno kazati što je za njih socijaldemokracija, kome se to oni obraćaju, tko su im partneri. Umjesto da su nudili svoja rješenja za Ovršni zakon, porezni sustav, reformu javne uprave, javna poduzeća, što su sve pitanja na koja građani od njih očekuju odgovore, esdepeovci su se na parlamentarnim izborima 2015., a potom i 2016. ponovno upleli u mrežu ideoloških rasprava o crnima i crvenima, partizanima i ustašama koje “pale” narod i baš uvijek homogeniziraju birače HDZ-a.
Jedan od pogubnijih rezultata tog SDP-ova vrludanja zadnjih godina doveo je do toga da je ta stranka postala nevjerodostojna. Osim što ju je to “koštalo” novih pojava na političkoj pozornici, poput stranke Pametno, Živog zida i platforme Zagreb je naš, u konačnici je kažnjena ondje gdje najviše boli, na biračkim mjestima. Na parlamentarnim izborima 2016. SDP je dobio oko 320 tisuća glasova manje u odnosu na izbore 2011., kad je i osvojio vlast. A trend pada, koji zapravo traje godinama, nastavio se u još drastičnijem obliku i na prošlim lokalnim izborima koji su pokazali da stranka gotovo i ne postoji u Dalmaciji i Slavoniji, poraz je doživjela i u Zagrebu koji obuhvaća četiri izborne jedinice i bez kojega nema pobjede ni na parlamentarnim izborima, a prvi put ugrožena je i u “crvenoj” Rijeci i Primorsko-goranskoj županiji. Ondje su se, doduše, spasili i župan Zlatko Komadina i gradonačelnik Vojko Obersnel, ali prvi put SDP u toj županiji nema većinu u Gradskom vijeću, a ni u županijskoj Skupštini gdje se još muče s konstituiranjem.
Lokalni su izbori pokazali i da stranka u više od stotinu gradova i općina nije ni izašla na izbore za razliku od prije četiri godine, što je nevjerojatan podatak na koji u stranci još nemaju odgovor. Osim toga, za razliku od HDZ-a, čini se da nigdje nisu u stanju ni samostalno doći do vlasti jer su u većini jedinica lokalne samouprave izišli s partnerima, a u mnogim gradovima, pa i velikima, stranka nije imala svoje kandidate za gradonačelnike.
– Ukupno gledajući, rezultat jest malo slabiji nego 2013. kao što su i oni 2013. bili lošiji od izbora 2009. u broju mandata i trend pada postoji. No čini mi se da je za objektivnu analizu malo tko u stranci zainteresiran. Svi sve promatraju u okviru trenutačnih prijateljstava i neprijateljstava i upravo zato i radimo kriterije kako bismo objektivno sagledali gdje smo loši, gdje još gori, a gdje smo zapravo dobri. Zato ćemo prvi put do sada napraviti detaljnu analizu lokalnih izbora na temelju objektivnih kriterija. I vidjeti kome u stranci treba skinuti kapu, a kome kazati da je loše obavio posao – kaže član Predsjedništva Ivo Jelušić koji je u timu zaduženom za analizu rezultata.
No nisu samo rezultati lokalnih izbora uzdrmali Iblerov trg. Unatoč promjeni čelnog čovjeka, izborom Davora Bernardića za novog šefa stranke rejting SDP-a nije porastao. Dapače, počeo je padati i sada je zaustavljen na otprilike 22 posto, a novi predsjednik, otkako je izabran, doživljava samo kritike na svoj račun. Pa su od samog starta počeli i pokušaji njegova rušenja, a čak ga se nagovaralo i da sam podnese ostavku kako bi stranka na to mjesto mogla izabrati nekog drugog. Što Bernardiću, kao i ekipi koja ga je i dovela na čelo stranke, očekivano, nije palo na pamet. Jer, kako je rekao jedan ugledni SDP-ovac, SDP je odavno postao stranka koja trči za svojim unutarnjim pobjednicima. Pa sada trče i za Bernardićem jer očekuju pozicije koje im on može i dati.
Da si SDP ne treba lagati i da treba jasno kazati da je stranka koja je na koljenima, bez ustručavanja kaže i svježa povratnica u SDP Aleksandra Kolarić.
– Stranka nema politički sadržaj, ima slab kadrovski potencijal jer njime nitko nije upravljao, nije se sustavno ozbiljno investiralo u edukaciju lokalnih organizacija i članova... Stranka nema nužne političke dokumente, nema stranački program koji definira osnovne vrijednosti i stavove te zapravo i pokazuje jeste li socijalliberali, socijaldemokrati, radikali ljevičari ili nešto četvrto... Savjeti SDP-a nisu radili više od pet godina. Sada su ponovno osnovani, ali tek moraju profunkcionirati. Stranka nema stajališta o gorućim pitanjima pa nije čudno da se događaju situacije poput one s kraja prošle godine kada je premijer najavio kupnju Ine, nakon čega su se zaredale različite izjave o toj temi od različitih ljudi iz SDP-a – ističe Kolarić.
Devastirane financije
Veliki je problem i što je stranka, dodaje, i financijski uništena. Razlog je, dodaje, i šest poraza u nizu bivšeg vodstva te stoga smanjeni prihodi iz proračuna, ali i rastrošnost u igranju ruleta s troškom angažmana Alexa Brauna koji je za hrvatske pojmove bio golem. On je, napominje, napravio izvrstan posao, ali na kraju je vlast izgubljena u pregovorima i pokazalo se i da si ga stranka, realno, financijski nije mogla priuštiti.
Gubitak dvaju parlamentarnih izbora i provođenje dvaju unutarstranačkih izbora u samo dvije godine u ionako podijeljenoj stranci doveli su do potpunog raspada sistema.
– Previše je žuči u SDP-u – kaže jedan član vodstva stranke koji ističe da se neki ljudi nikako ne mogu pomiriti s činjenicom da je Milanović otišao i da netko drugi sada vodi glavnu riječ. Da bi ocrnili stranku, dodaje, ne prezaju ni pred čim pa je tako, kaže, i Milanka Opačić, tada još uvijek potpredsjednica Sabora, otišla toliko daleko da je kazala kako je vodstvo SDP-a krivo što je HNS otišao u krilo HDZ-a.
Od pokretača do promatrača
– I nakon toga i dalje je mislila da može biti potpredsjednica Sabora – kaže naš sugovornik iz vrha stranke.
Upravo se na primjeru Milanke Opačić, ali i Miranda Mrsića, koji su zbog žestokih kritika na račun šefa i vodstva stranke ostali bez visokih funkcija u Saboru, vidjela ta podijeljenost SDP-a. U Klubu zastupnika u kojemu su ljudi koje je na liste stavljao Milanović došlo je do potpune podjele pri glasanju o njihovim smjenama s mjesta potpredsjednice Sabora i šefa Odbora za rad. Bernardiću je prijedlog prošao za jedan jedini glas što je za predsjednika jedne stranke poprilično porazan rezultat.
Mrsić, koji se posljednjih mjeseci prometnuo u Bernardićeva najžešćeg kritičara i koji je čak istaknuo kandidaturu za novog šefa, iako takvog izbora još nema, kaže da je SDP slaba stranka zato što se ne mijenja, a tko se ne mijenja, kaže, odumire.
– Ne vlada pobjednički mentalitet. Bez promjene smo u stagnaciji što se vidi i iz rejtinga koji je zabetoniran na oko 22%. SDP ovakvom politikom građanima ne ulijeva povjerenje i zato nisu glasali za nas na lokalnim izborima, nego za neke druge lijeve stranke i nezavisne liste. Posebno se to jasno vidi u Zagrebu gdje smo poraženi i gdje više nismo vodeća politička stranka. Stranka nema vizije, nema liderstva, luta se u donošenju odluka. Komunikacija s građanima ne postoji. Od pokretača društvenih promjena postali smo promatrači. Djelujemo reaktivno umjesto proaktivno. Umjesto okupljanja imamo podjele. Od najavljivane demokratizacije stranke vidimo ograničavanje slobode mišljenja. Izostaju stranačka diskusija i međusobna tolerancija. Ne postoje jasne politike i stavovi o važnim društvenim pitanjima i izazovima – kaže Mrsić.
SDP kakav postoji danas, dodaje, zastario je. I potrebna mu je, naglašava, programska obnova, odmak od staroga i nove ideje koje će pokrenuti društvene promjene.
– Siguran sam da na tome možemo ponovno postići zajedništvo i prevladati podjele koje postoje. SDP je stranka ljevice i centra. Naši glasači trebali bi biti svi oni koji žive od svog rada, umirovljenici i mladi ljudi koji kroz SDP vide ostvarenje svojih uvjerenja. Ekonomski model koji bi SDP trebao zastupati jaka je tržišna ekonomija sa što manje uloge države uz razvoju socijalnog poduzetništva. Jačanje socijalnog dijaloga te razvoj kolektivnog pregovaranja. Maksimalni razvoj socijalne države uz širenje socijalnih prava. Decentralizacija uz smanjenje uloge države. Besplatno školstvo i zdravstvo – drži Mrsić.
Politički analitičar Žarko Puhovski smatra da je jedini spas za SDP da se radikalizira, i to pod hitno. I da se, kao što su to učinile i socijaldemokracije u SAD-u, Velikoj Britaniji pa djelomično i u Njemačkoj, zaokrenu prema ljevici.
– SDP u Hrvatskoj vrluda. A u zadnje vrijeme gubi i ono što ih je činilo prepoznatljivima, a to je antifašizam. No kako nisu stali uz Milana Bandića u zagrebačkoj Skupštini kako bi spriječili preimenovanje Trga maršala Tita u Zagrebu, može se zaključiti da su sada odustali i od antifašizma koji im je donosio jednu podršku u biračkom tijelu s obzirom na to da su nasljednici SKH. Dakle, mogli su računati na jednu generaciju ljudi, a sad mislim da su se osramotili do kraja među starom ljevicom – kaže Puhovski. Ipak, misli da stranka neće pasti još nekoliko godina na ispod 15, 20 posto podrške zbog te jedne generacije ljudi koji su se vezali uz SDP. Nakon toga vjerojatno hoće. Jer, osim što su, kaže Puhovski, ostali bez “partizanske pozadine”, nemaju ni onu socijalnu. Dok je Davor Ivo Stier, kaže, bio u Vladi, suprotstavljali su mu se po pitanju ljudskih prava i seksualnih manjina.
– Sad kad ga nema, u Vladi nemaju s kime ni raspravljati. Nemaju ni jasan stav o Crkvi. Nepojmljivo je da stranka na napad biskupa Vlade Košića prema njihovoj gradonačelnici Siska Kristini Ikić Baniček nije ni pisnula, da Davor Bernardić nije napisao pismo predsjedniku Hrvatske biskupske konferencije i nunciju – smatra Puhovski.
Ono što je možda i najveći problem lošeg i slabog SDP-a jest što ta slabost ne pogađa samo tu stranku, nego i sve nas. Kada je oporba slaba, to nikako nije dobro za državu, a kada je oporba jaka, onda to ima itekakvog utjecaja i na vladajuću stranku. U trenutačnoj konstelaciji snaga HDZ praktički može raditi što ga je volja i to je najtragičnije.
– Ja sam više puta do sada kazao kako je šef oporbe Ivan Pernar. On je pojeo SDP-ovu poziciju oporbe koja je spala na Gordana Marasa, koji raspravlja s premijerom Plenkovićem o izgledu, i Bernardića, koji čita domaće zadaće u Saboru. To je neizdrživo – kaže Puhovski. Zoran Milanović, s druge strane, unatoč svim manama, dodaje, znao je kada treba “udariti” i dok je bio u oporbi i dok je bio na vlasti. Njegov nasljednik udara, kaže Puhovski, na sve strane i promašuje.
– Milanović je znao na koju temu treba staviti naglasak. On je imao svoje cirkuse, eskapade, ali teme nije promašivao. Bernardić promaši temu – kaže Puhovski. S druge strane, dodaje, Milanović je uništio stranku jer nije socijaldemokrat i jer ga socijaldemokrati nisu zanimali.
Unatoč tome, stranka je za vrijeme Milanovića dosegnula željenih 33 posto i u pravilu većinu vremena bila na iznad 30 posto podrške. A time se uvijek moglo glatko izbiti sve argumente nezadovoljne manjine i “začepiti joj gubicu”.
Nužna modernizacija
– Bivši stil upravljanja strankom bio je duboko autoritaran, s onemogućavanjem kritičkog razmišljanja i političkom eliminacijom neistomišljenika. Na prošlim izborima za predsjednika SDP-a članstvo je prepoznalo da je samo Bernardić kandidat koji može donijeti promjenu jer su svi ostali bili kandidati kontinuiteta – kaže Kolarić. Unatoč teškom stanju i svim Bernardićevim nedostacima Kolarić ipak smatra da spasa za stranku ima. Ali samo ako sve stranačke aktivnosti budu usmjerene prema izgradnji vjerodostojnosti.
– Ivica Račan nije u cijelosti modernizirao SDP i učinio je pravom suvremenom, demokratskom, razvijenom i uspješnom strankom. Učinio je to tek djelomično. Bivše je vodstvo naslijedilo takvu stranku, a zatim je u zadnjim godinama stranka počela tonuti – kaže Kolarić. Zato je Bernardićevo vodstvo mora modernizirati za 21. stoljeće i politički je jasno pozicionirati. I Ivo Jelušić vidi spas za SDP upravo u jasnom definiranju stranačke politike i u okupljanju svih i svega što stranka ima. Za početak, kaže, trebaju stati unutarstranački ratovi, a neki moraju shvatiti da im neće biti bolje ako u stranci bude gore.
Puhovski o sramu i sramoćenju.Taj lik, namjerno neću reći čovjek, nema ni srama ni obraza.Obični udbaški špicl.I kada neke novine tom i takvom bez sramniku redovno daju prostor za samoreklamiranje, jadno je i žalosno.