Bude li Hrvatska pod pritiskom „vanjskih faktora“ morala prihvatiti arbitražu u graničnome sporu sa Slovenijom, ili je ne uspije odbiti, morat će se suočiti s neugodnim pitanjem: je li sama učinila sve što je mogla i trebala da uvjeri sve svoje neprijatelje, a pogotovo prijatelje, da je morala istupiti iz međunarodnog procesa u kojem je od početka bila neravnopravna.
Prvo je bila prisiljena da - zbog slovenske ucjene pri ulasku u EU - od gotovoga pravi vjeresiju i da s ovlaštenih i specijaliziranih međunarodnih sudova, koji u pitanjima granica priznaju samo stroge kriterije prava, prelazi na arbitražne sudove koji se vode i rastezljivim kriterijima pravednosti. A kad je ulovila Slovence da ispod stola mame arbitre, slika neravnopravnosti još se pogoršala na hrvatsku štetu tako da nije bilo drugog izlaza nego da se Hrvatska povuče. Teško će itko u Hrvatskoj osporiti takvu odluku; bit će mnogo različitih mišljenja o tome jesu li hrvatske vlasti poduzimale sve da preduhitre jednostrane reakcije koje kulminiraju stajalištem Europske komisije da se arbitraža treba, ili mora, ovisno o govornicima, provesti. Već je viđeno da Juncker neukusno štipa Andreja Plenkovića; sad je viđeno i da glavni europski operativac mazi Borisa Pahora.
To je simbolična slika (i prilika) politike EU prema graničnome sporu dviju članica u kojem bi, po svome statusu, morala ostati neutralna. Dobri roditelji ne biraju koje im je dijete draže. Sad bi Hrvatska trebala prijeći preko slovenskih nepodopština, prihvatiti novu ucjenu iz Bruxellesa i dezavuirati vlastiti Sabor! Gdje bi bio legitimitet i kredibilitet hrvatske države? Riješiti spor sa Slovenijom: da, to je i njezin interes od samoga osnivanja; ne pod svaku cijenu. Svi razlozi već 27 godina upućuju dvije države da se dogovore. Same nisu imale političku volju. Arbitraža je mogla biti taj dogovor; i bila bi da Slovenija nije tražila kruha pored pogače. Da nije morala istupiti, Hrvatska bi mogla prihvatiti arbitražni pravorijek; više njime dobiva nego Slovenija. No, kad je istupila, sama nije smjela biti toliko sigurna u svoje pravo da se povuče, a europske vlasti ne bi smjele jednostranom podrškom nagrađivati one koji su kršili dobre političke i pravne običaje. Jesu li u Bruxellesu svjesni da time ohrabruju Hrvatsku da i ona primijeni nagrađeni slovenski model kad Srbija, Crna Gora i BiH dođu na red za članstvo u EU? Kako će uvjeriti Hrvatsku da se prema susjedima postavlja drukčije nego Slovenija prema njoj? Želi li pomoći da dvije države zrelo riješe minorni spor koji je postao veliki uteg u njihovim odnosima, europska administracija ima samo jedan dobar pristup – da ne stane ni na jednu stranu. Da potiče dogovor, a ne da ga nameće!
Sa svima lijepo ,ni sa kim iskreno- deviza diplomacije Dubrovačke Republike.