Primitivci i oportunisti. Oni mahom čine hrvatski establišment. I nema tu puno filozofije ni pretjeranih mudrosti; vrijeme i ambijent koji su stvorili za sebe podređen je njihovim mizernim standardima iz kojih može izaći isključivo ispraznost krvoločne ambicije. Tko su ti ljudi? Odakle su došli? Jesu li oni mi ili to mi postajemo oni? Zakasnili smo s pitanjima pa ni odgovori više nisu relevantni, ali kada bi ih se trebalo ilustrirati nekom sociološkom onomatopejom, onda bismo ih najvjerodostojnije prikazali kroz rad famoznog povjerenstva za suočavanje s prošlošću ili što već.
Dakle, primitivci u tom tijelu rekli bi: “Za dom spremni treba stalno i uvijek upotrebljavati, jer tu nema ništa sporno, to je naš stari hrvacki pozdrav.” Oportunisti bi pak najprije šutjeli, a onda onako, naoko uljuđeno, čak i pretjerano snishodljivo rekli: “Dobro, ne treba baš sad stalno ustaševati, nego povremeno, od slučaja do slučaja, pa tako i ovaj stari, ustaški, a povremeno i naš pozdrav možemo koristiti u određenim situacijama.” Time se nastavlja ples dviju samo naizgled kontradiktornih grupacija, a ustvari onih koje su jedna bez druge ništa. Primitivci oportunistima otvaraju frontove lukrativnog djelovanja, oportunisti primitivcima osiguravaju privid prešutno zainteresirane većine koja u sitnim računskim operacijama pronalazi i svjetonazor i ideologiju. Oni prvi drugima krče prečace do grabeži, ovi drugi prvima osiguravaju legitimitet nepodnošljivom djelovanju.
Zajedničkim snagama proizvode neizlječivi kaos. Nije ova simbioza izum našeg vremena, daleko od toga. Ali je danas dovedena do radikalnog kapitalističkog klimaksa zbog čega se od nje nemoguće sakriti izvan egzistencijalnog dosega. Nekada su primitivci hapsili Vladu Gotovca, a oportunisti su prelazili na drugu stranu ceste da se s Gotovcem, nakon izlaska iz zatvora, ne bi morali pozdraviti. No tada je postojao međuprostor unutar kojeg su čak i pohapšeni proljećari pronašli svoj egzistencijalni minimum da prehrane obitelji pošto su odslužili besmislene kazne zbog besmislenog verbalno-misaonog delikta.
Danas je čak i totalitarizam preuzeo oportunistički ogrtač i, iako nikoga ne hapsi, sve nas drži na nišanu primitivne osvetoljubivosti u naizgled demokratskom pravu sustava da se posluži samim sobom svaki put kada osjeti da ga ugrožava logična superiornost pojedinca. Nema smisla očekivati otrežnjenje. Stvari se još nisu ni zakomplicirale. Primitivizam nasilno radi na svojoj punoj afirmaciji, a oportunizam iščekuje da mu podatno potrči u susret. Primitivizam želi na ho-ruk zauzeti vlast, oportunizam si želi osigurati idejni alibi za sudjelovanje u toj vlasti. Primitivizam širi strah da bi se osjećao ugodno, oportunizam pronalazi partikularnu ugodu u kolektivitetu straha.
Primitivizam je nervozan u situaciji kada se pojave dva kandidata za koja bi mogao glasati za gradonačelnika, župana, predsjednika, oportunizam će reći da je glasao za oba kandidata. Primitivizam siluje, oportunizam osigurava pravno-moralnu relativizaciju silovanja. Za primitivce su silovatelji naši dečki koji su možda malo pretjerali, a ona im se uostalom ponašanjem i nudila, za oportuniste silovatelji su mogućnost da se voajere smatra džentlmenima. Primitivci stalno slušaju cajke i odlaze na Thompsonova hodočašća, oportunisti će to početi činiti. Primitivci će Srbe smatrati četnicima i opravdanim metama, oportunisti neće imati ništa protiv toga da se Srbe linčuje, ali pod uvjetom da to nitko ne vidi. Primitivci će homoseksualce napadati, vrijeđati, pljuvati i tako skrivati od drugih primitivaca vlastitu homoseksualnost, oportunisti će na gej paradu donijeti pendreke i kacige duginih boja. Primitivci će biti veliki Hrvati jer, ako nisu to, onda im ostaje samo biti velikim primitivcima, a oportunisti će postati veliki Hrvati svaki put kad im se za to pokaže velika isplativost.
Zaključak je da je u eri primitivaca oportuno biti oportunist. Može li se u toj eri ostati principijelan, pitanje je nakon kojeg se sve svodi na dilemu može li se u slučaju principijelnosti ostati živ. Nasilje, strah, najniži porivi, bahatost, urlanje, ignoranstvo, miješanje kriterija, to je urnebes hrvatskog društva zbog čega je sve moguće i ništa nije ostvarivo. Moguće je slušati turbofolk u Lisinskom pa bi ovo zdanje ubuduće trebali zvati Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog Gedže ili Vatroslava Lisinskog Jarana ili Vatroslava Dide Lisinskog, ali očekivati da se u naletu postinteligentnog doba traži bilo kakva druga logika osim sile neumjesno je i pretenciozno.
Liberalna ideja devalvirana je do srži i u nju nitko ne vjeruje, ljevica je nestala u trenutku kad se odrekla marksizma vjerujući da je on anakronizam i da je postao nepotreban teret nakon pada Jalte, a da će ionako sve društvene konflikte razriješiti tehnologija, konzervativizam sadržan dijelom i u spomenutom liberalizmu svoju je bezidejnost odlučio nadomjestiti liderstvom opasnih idiota. U tako disbalansiranom svijetu primitivizam je počeo puniti politički vakuum dokazujući da on može postati snaga zbog koje već sada treba planirati vrijeme obnove. Ruševine obzira, solidarnosti, ruševine srama i pristojnosti, ruševine kulture i pravih vrijednosti, ruševine svijeta u kojem smo živjeli i u kojem bismo trebali živjeti i od primitivaca mogu učiniti oportuniste. Poanta je u tome da ovi prvi nikada ne shvate kada i kako su to postali oni drugi.
