U početku sve je tako sjajno. Kad je 20. svibnja predsjednik Republike konačno odredio da će se parlamentarni izbori održati prve nedjelje srpnja, vodstvo vladajuće stranke bilo je uvjereno da u stvarnu kampanju ulazi u vrijeme kad joj to odgovara i sa dva ključna, neoboriva politička aduta.
Intenzivno populariziranje moćnoga i blagoglagoljivoga Andreja Plenkovića plus isticanje uspjeha u borbi protiv opasne epidemije koronavirusa plus naglašavanje pozitivnih učinaka državne vlasti – tako su vodeći HDZ-ovci zamišljali formulu uspjeha svoje stranke. Osobito su bili uvjereni da je spoj najsnažnijega političara na stranačkoj sceni i (suzbijanja) epidemije kao najvažnije teme ovih izbora naprosto neodoljiv za birače. Takva se strategija najjasnije izrazila u slavodobitnoj (?!) izjavi koju je premijer dao 26. svibnja u Splitu: „Ova Vlada je pobijedila COVID-19, mi smo svladali epidemiju“. Shodno tome ključna je poruka kampanje HDZ-a bila i ostala (prekasno je da se promijeni strategija) jednostavna – sigurnost. Naravno, tu riječ/parolu u svojim nebrojenim medijskim nastupima (osobito rado ga u svom informativnom programu ugošćuje javna televizija) i putem raznovrsnih oglasa najviše rabi Plenković. Tako u televizijskom spotu, koji pripada vrsti „dobroga raspoloženja“ (najviše se prikazuju optimistični i brižni obični ljudi), on uz ostalo kaže: „Hrvatska je sigurna zemlja“ i „Sigurni smo da znamo, možemo i da ćemo uspjeti zajedno“.
Politički ‘lovci u mutnom’
Već od prvih oglasa i izjava s takvim porukama dalo se uočiti kako je isticanje sigurnosti kao osnovne poruke predizbornoga komuniciranja HDZ-a u više aspekata nesigurno za tu stranku i njezine šanse da zadrži vlast. S jedne strane, notorna je istina da većina građana ove zemlje ćuti izrazitu egzistencijalnu i drugu ugroženost, dakle – nesigurnost, koju državna vlast unatoč nekih pokušaja nije prevladala.
VIDEO Škoro: Sad ću biti iskren. Da je Plenković otišao u izolaciju, možda bi i dobio izbore
Taj neugodni osjećaj, kako pojedinačno tako i kolektivno doživljen, izražava se već „cijelu vječnost“ u širokom rasponu nemilih socijalnih stanja i zbivanja: od besparice i nedostatka životnih perspektiva za mlade i druge ljude, preko slabosti sustava zastarjeloga obrazovanja i prezaduženoga zdravstva, pa do u posljednje vrijeme naročito učestale izloženosti društvenim devijacijama kao što su grubi izljevi šovinističke mržnje (incident u zagrebačkoj Kustošiji), opasni sukobi između kriminalaca (pucnjave u Splitu) te sramotne klijentelističke i korupcijske afere (vjetroelektrane). Drugo, dominantno vezivanje poruke o sigurnosti za uspjeh javne politike suzbijanja epidemije koronavirusa nesigurno je zbog kompleksne dinamike te epidemije, koja je očito – pokazuje se jasno u posljednjih tjedan dana – tvrdokornija nego što su vlastodršci smatrali u vrijeme kad se kod nas osjetno smanjio broj novozaraženih.
S treće strane, dizajneri sigurnosti kao ključnoga apela kampanje HDZ-a nisu uzeli u obzir da u situaciji ponovnoga širenja epidemije heroji borbe protiv te pošasti preko noći mogu postati negativci, što poglavito vrijedi za stranačke vođe te epidemiologe i druge stručnjake s iskaznicom vladajuće stranke. Vodeći HDZ-ovci su zanemarili okolnost da se u nepovoljnom razvoju epidemiološke situacije glavni tematski adut kampanje te stranke razmjerno lako može premetnuti u najveće opterećenje za nju i pripadnike njezina vodstva. Posljednje napose vrijedi za alfa političara Plenkovića koji ovih dana nosi preteško breme odgovornosti i sve je više prisiljen braniti se iz svog političkog šesnaesterca.
Iz navedenih i drugih izvora nesigurnosti na površinu političkoga i društvenoga života usred kampanje nekontrolirano izbijaju podzemne vode koje dodatno mute ionako nejasnu poruku o sigurnosti. Susreti s planetarnim celebrityjem Novakom Đokovićem i nekim drugim zvijezdama bijeloga sporta te lokalnim političarima i građanima koji su se zbili, svakako i zbog povećanja šansi na izborima, na bizarnom teniskom turniru u Zadru jako se obijaju o glavu Plenkoviću i njegovoj stranci. Umjesto da nastavi, rječito kao što to već zna, zboriti o velikim uspjesima svoje Vlade koja je, prema njegovim riječima, ispunila sve svoje strateške ciljeve (?!) i davati obećanja šakom i kapom, predsjednik HDZ-a ovih dana mora odgovarati na legitimna pitanja tipa zašto i on sam ne ide u samoizolaciju kao što su tu mjeru uz ostale sudionike poduzeli zadarski gradonačelnik i župan.
Odbijajući da se poput drugih koji su bili u izravnom kontaktu sa zaraženima podvrgne toj mjeri, Plenković na svom primjeru pokazuje da poruka „Za Hrvatsku u kojoj nitko nije nedodirljiv“ i nije drugo do prazno slovo na skupom kolor-papiru veleplakata HDZ-a. Niz je pokazatelja kako su kod nas neki političari (Plenković svakako u tome nije ni prvi ni jedini) itekako nedodirljivi, a uz to i nespremni da staloženo i bez diskreditacije drugih aktera prihvate kako mnogi o delikatnom pitanju (slučajeva, nositelja) nedodirljivosti imaju drukčije stavove od njih.
I neki drugi važni akteri ovih izbora, kako se kampanja zahuktava, sve više izražavaju navedenu nespremnost, koja je uz ostalo povezana s njihovim odbijanjem političke i društvene stvarnosti. Time je primjerice opterećeno reagiranje Miroslava Škore na kritike vezane za njegovu izjavu kako će neki nakon dolaska Domovinskoga pokreta na vlast „dobiti po prstima“, kao i Davora Bernardića koje se odnosi na zamjerke sastavljanju kandidacijskih lista u nekim izbornim jedinicama po prevladavajućem kriteriju poslušnosti stranačkom vođi. Izgleda da se politički lideri u Lijepoj Našoj često, što se najočitije izražava baš u izbornim kampanjama, povode za tvrdnjom „tim gore po činjenice“ koju je, prema anegdoti, iznio filozof Hegel kad su mu neki kritičari prigovorili da se njegovo poimanje svijeta ne uklapa u činjenice.
A ova kampanja na prvi pogled u nekim bitnim elementima i nije loše počela. Lista je napretek (192); nešto je više kandidata (2669) za mjesto u Saboru nego na prošlim izborima. U izbornu arenu su uz priličnu pompu ušli i neki svježi te barem na prvo gledanje i slušanje perspektivni akteri, uglavnom iz redova sveučilišnih djelatnika i pripadnika glazbene estrade. Naša politička scena je unatoč tome ostala kadrovski i idejno prilično učmala, budući da dvije najveće stranke, ovoga proljeća jako opterećene darvinističkom borbom za mjesto na listama koje egzistenciju i karijeru znači, nisu sklone takvim „eksperimentima“.
Na početku kampanje komuniciralo se žustro, ali uglavnom tolerantno spram suparnika, o izvjesnim važnim pitanjima zemlje, ponajprije o ekonomskim teškoćama te klijentelizmu i korupciji. U izborima izrazitije nego ikada prije sudjeluju politički akteri „treće opcije“, nešto više desno usmjerenih nego s ljevice i centra, koji upućuju ozbiljan izazov HDZ-u pa i SDP-u. Navedene i druge novonastale političke konstelacije pridonijele su neizvjesnosti ishoda ove utrke, što svakako može privući, ako strah od zaraze to ne smanji, građane da 5. srpnja dođu na birališta u nešto većem broju nego prije gotovo četiri godine.
Deset dana prije izbora može se oporo ustvrditi da su zbivanja u većem dijelu stvarne, a napose službene kampanje skinula demokratsku pozlatu koja je djelomično obilježavala taj politički proces u njegovim počecima. Neki od političkih novaka razotkrili su se kao uskogrudni i skloni populističkom snubljenju birača. Daju se bjelodano neodrživa obećanja, u čemu svojim ružnim licitiranjima povećanja minimalnih plaća i drugih socijalnih davanja osvoje li ili zadrže vlast prednjače HDZ i Restart koalicija. Teme kruha i masla su u predizbornom komuniciranju (ponovno) ustuknule pred ideološkim i povijesnim prijeporima koje promiču politički lovci u mutnom. Svakom razumnom i zainteresiranom za opće dobro jasno je da o nezaposlenosti, porezima, razvoju gospodarstva valja u kampanji puno više raspravljati nego o reguliranju pobačaja, zločinima koje je počinila druga strana u Drugom svjetskom ratu i sličnim osjetljivim pitanjima.
Dobro je što izvjesni političari izbjegavaju komunicirati o onome što je manje važno za građane i dodatno razdvaja ionako ideološki prilično podijeljene građane, ali takvi odgovorni akteri su posljednjih tjedan-dva ipak u drugom planu. No i oni uglavnom trpe od teškoga poremećaja hrvatske politike koji se izražava u nesposobnosti ili nevoljkosti da se racionalno osmisle i efikasno provedu na struci zasnovane javne politike suzbijanja društvenih problema i odnošenja prema važnim pitanjima.
VIDEO Sučeljavanje Predraga Matića i Marijana Pavličeka
Gafovi i afere
Nadalje, vrhunac predizbornoga komuniciranja znatno obilježava isključivost i svadljivost političara, pa i spremnost nemaloga broja onih koji otprije pripadaju toj kasti ili namjeravaju ući u nju da se služe grubim riječima i uvredama, a pojedini i prijetnjama. Nervozu pojačava okolnost da je uslijed (ponovnoga širenja) epidemije ograničena mogućnost pristupa građanima putem masovnih skupova i drugih izravnih kontakata, zbog čega su platežno sposobne stranke (i to ne samo dvije najveće nego i HNS koji ima puno više novca nego ugleda) došle u privilegiranu poziciju s obzirom na to da mogu intenzivnije od svojih suparnika koristiti raznovrsno oglašavanje. Smanjivanje socijalnih kontakata zbog epidemije zapravo donosi limitiranje političkih kontakata koji su nužni za valjano realiziranje demokratske funkcije kampanje. Zbog toga i drugih razloga će i odziv na izbore zasigurno biti manji nego što bi bio da se izbori održavaju u situaciji „stare normalnosti“.
Svaka čast drugim političkim akterima, ali osnovno pitanje početka ovoga ljeta u Hrvatskoj je sljedeće: hoće li HDZ, stranka koja drži poluge vlasti i ima najsnažnijeg lidera, izgubiti izbore? Za razliku od kampanje u kasno ljeto 2016. kad je ta stranka najviše začudnom, ali – pokazalo se – učinkovitom porukom „Vjerodostojno“ koju je promicao pristojni novi lider zadržala vlast, HDZ ove godine koristi pogrešnu komunikacijsku strategiju opterećenu viškom statistike i manjkom emocija. Plenković više nije svježe lice, a kampanju njegove stranke ovaj put zasigurno nije dizajnirao marketinški znalac kao što je Boris Malešević, nego poslušnici Robert Kopal i Miljenko Manjkas.
Uz to, nizom pogrešnih odluka te brojnim gafovima i aferama vodstvo te stranke je zorno potvrdilo staru spoznaju da je osoba ili organizacija uglavnom više ugrožena od sebe same nego izvana. HDZ zbog navedenoga neće izgubiti mnogo svojih pristalica: njegovo je biračko tijelo prilično vjerno. Međutim, u situaciji tijesne utrke i razmjerno male stope odustajanja od izlaska na izbore odnosno glasanja za nekog suparnika moglo bi doći do gubitka nekoliko mandata na koje Plenkovićeva stranka, samodopadna do srži kakva već jest, itekako računa.
Naposljetku, vrijedi se sada i ovdje pozvati na znakovitu misao čuvenoga sociologa Pierrea Bourdieua: „Onaj koji dominira je dominiran svojom dominacijom“. Doista, baš kao što je višestoljetna dominacija nad ženama muškarcima donijela tešku i često pogubnu obvezu sudjelovanja u ratu kao „muškom poslu“ (primjer koji je koristio Bourdieu), tako kontroliranje gotovo cijele političke pozornice i snažnim protagonistima kao što su vodeći HDZ-ovci stavlja na pleća preteško breme vlasti od koje se ni pod koju cijenu ne smije odustati. Plenković se još nada da će prevladati u televizijskim sučeljavanjima s političkoj komunikaciji nevještim Škorom i još uvijek retorički sporim i šturim (iako je u posljednje vrijeme što se toga tiče znatno napredovao) Bernardićem pa tako okrenuti izbornu sreću na svoju stranu.
Premijer pritom treba biti jako pažljiv jer se u krupnom planu lako može zapetljati u mrežu vlastite dominacije i arogancije. Lideru Domovinskog pokreta se za taj važan nastup može preporučiti da bude aktivniji pa i komunikacijski agresivniji. A Davor Bernardić bi se svakako prvo trebao ispričati doskorašnjem predsjedniku Sabora Gordanu Jandrokoviću i javnosti za toksičnu izjavu o „rektalnom alpinistu“ te potom pristojno i konkretno komunicirati predstavljajući se kao lider političke opcije koja ima velike šanse da osvoji najviše mandata. Na kraju, nakon što se formira vlast, za njega možda sve neće biti tako sjajno, ali baš nikome kod nas od tmurne jeseni nadalje neće biti lako.
Kada "novinar" Pavičić na konkurentskom portalu turbo otvoreno Agitira za ultra ljevicu, znam za koga onda moram glasati. Uvik kontra takvih.