Sa 18 pobjeda i 3 poraza Perasovićeva Valencia nalazi se ispred Barcelone, a bolji je samo Real Madrid sa 21 pobjedom i 0 poraza. Splitski trener i bivši trener Cibone posljednjih tjedana uživa veliki ugled u Španjolskoj, donosi novi broj sportskog tjednika Max!.
Kakav je grad Split?
– Neodoljivo podsjeća na Valenciju. To je grad sportaša, tenisača Ivaniševića, nogometaša Bokšića, košarkaša Kukoča i Rađe... Financiranje sporta se promijenilo pa danas izlaze samo sportaši individualci poput Blanke Vlašić, skakačice u vis - rekao je Perasović u razgovoru za El Pais čije dijelove prenosimo.
Kojim ste se sportom bavili kao dječak?
– Do 14. godine igrao sam nogomet, bio sam napadač, a zatim i branič. Moj je otac bio dužnosnik i nogometaš amater. No, košarka mi je bila ljubav od prvog dana. U Jugoslaviji je bila jako popularna, što zbog reprezentacije, što zbog Jugoplastike.
Kakva je bila Jugoplastika?
– Rasli smo zajedno od prvih dana: Kukoč, Rađa, Ivanović, Pavićević... Teže nam je bilo osvojiti Jugoslaviju nego Europu. U to vrijeme samo su prvaci igrali u Kupu prvaka pa je doma trebalo pobijediti Partizan, Crvenu zvezdu, Zadar, Olimpiju, Cibonu s Petrovićem...
To je bila najbolja europska momčad ikada?
– Subjektivan sam, no za mene, jest. Zbog kontinuiteta. Tada se nije moglo u inozemstvo dok nisi imao 27 godina pa su igrači sazrijevali u klubovima. To je bilo idealno za YU-košarku, iako je to bio komunistički dekret. Danas je, pak, sve drukčije. Mladići odlaze sa 20 godina i ne sazrijevaju.
Podsjeća li vas ta Jugoplastika na trenutačni Real Madrid koji u prvenstvu ima 21 pobjedu i 0 poraza, osvojen kup, a u Top 16 Eurolige 7 pobjeda i 1 poraz.
– Dominacija Reala u Europi je evidentna. Da barem moj prijatelj Pablo Laso s Realom ponovi uspjeh Jugoplastike. Ali to će biti teško. Barcelona te, primjerice, na Final Fouru može pobijediti bez problema. U igru Reala se, doduše, možeš zaljubiti. Vidjet ćemo hoće li to biti dovoljno. Igrači se zabavljaju, baš kao i mi nekada u Jugoplastici. Mi smo, nadalje, imali disciplinu, kod nas je postojao izražen red pa smo uvijek znali što treba napraviti. I naravno, važno je biti kvalitetan. Mi smo imali najbolje, Kukoča i Rađu.
Kakav je bio Kukoč?
– Tehnički i fizički impresivan. Na fizičkim testiranjima u Jugoslaviji bio je najbolji. U skoku je bio najagilniji i najeksplozivniji. Bio je najbolji šesti igrač NBA. Igrati uz Jordana i Pippena čini se jednostavnim, ali to nije baš tako. No uspio je pronaći svoje mjesto uz bok najboljima na svijetu. Ni u kome nisam vidio takav potencijal. Petrović i on bili su najbolji u Europi. Dražen je imao želju pobjeđivati svaki dan, uvijek. Bio je lider i radnik. Znao je statistiku svakog protivnika.
Zanima li vas politika?
– Da, no to čuvam za sebe, i o tome ne govorim.
Kako je politika utjecala na košarku?
– Za vrijeme SP-a 1990. u Hrvatskoj je pobijedila nacionalna stranka, što je u Srbiji izazvalo revolt. Tijekom EP-a 1991. počeo je rat u Sloveniji pa je Jure Zdovc napustio ekipu. Svatko od nas živio je za svoj narod. Rat je zaustavio najbolju jugoslavensku generaciju u povijesti. Možda bi na OI u Barceloni povijest bila drugačija... Nikad to nećemo saznati.
Na tom EP-u 1991. vi ste odigrali posljednju utakmicu za SFRJ, u finalu protiv Italije...
– Znao sam da će to biti posljednja utakmica u tom dresu. U Hrvatskoj je svakog dana umiralo 20 osoba. Približavao se veliki rat. Za 15 dana je i počeo. Jako je teško o tome govoriti 30 godina poslije.
Tko je obilježio finale protiv Dream Teama u Barceloni 1992.?
– U jednom trenutku Jordan. Ja sam igrao malo. Ušli smo u utakmicu kao na proslavu, feštu. Danas svaka europska ekipa ulazi da bi pobijedila. Mi se tada nismo natjecali. Europska košarka tada još nije bila ušla u srce NBA.
Kao igrač ste za slobodnih dana znali tražiti ključeve dvorane kako biste trenirali. Kako to?
– Bilo je to nešto posebno. Znao sam svoje slabosti pa sam morao puno vježbati. Došao sam puno dalje nego što su mi fizičke predispozicije i talent dopuštali. Petrović mi je bio primjer. Godine 1983., s 18 godina, proveli smo u vojsci šest mjeseci. On je svaki dan trenirao, ponekad to nije imalo smisla. Trčao je s prslukom kao utegom. To je bilo loše za njegovo tijelo, no ipak je nastavljao. U Jugoplastici smo se natjecali tko će više trenirati, dulje raditi. Ali to se promijenilo. Igrači danas brzo žele zaraditi novac.
Takav mentalitet održavate i kao trener?
– Naravno. Naš moto je “kultura napora”, to je način na koji treba gledati na stvari. Nema veze ako izgubiš pružiš li maksimum. Disciplina je dio posla. U anarhiji se ne može dobro igrati.
Igrača, dakle, treba kontrolirati?
– Nije to jednostavno. Ima igrača koje previše oblikuješ, kontroliraš pa ne igraju dobro. Nisam tako ograničen. Nastojim dati slobodu. No pritom postoji rizik od gubitka reda i padanja u anarhiju. I zato je važno upravljati. U Realu je danas prisutna sloboda, u Barceloni red, disciplina. To su dva različita načina na koje treba gledati na igru, a ja nastojim naći ravnotežu.
Kao navijaču, ne sviđa li vam se ipak više igra Reala?
– Da, ali ja nisam navijač, te mi se također sviđa kako igra Barca jer vidim neke druge stvari. Mi smo uspješni jer također cijenimo disciplinu. Da bi igrao slobodno kao Real, moraš imati igrače najviše razine, koji razumiju brzo košarku, s talentom da u tri sekunde vide stvari. A to ostale ekipe, uključujući i našu, nemaju.
Može li se Valencia nositi s najvećima?
– Imamo peti po veličini proračun u ligi pa nije normalno da smo na tablici ispred Barcelone. No uživamo i sretni smo. Vidjet ćemo hoćemo li bez ozljeda doći do doigravanja.
>> Perasović: Kecman mi je pokvario najdražu sezonu u karijeri
žali li to možda perasović za yugoslavijom ??, igrač kao Dražen se jednom rađa i nikada više, želja, ljubav,odricanje,upornost,trenizi, samodricanje to je Dražena dovelo do toga da je postao najbolji košarkaš i sportaš na ovim prostorima svih vremena !!