Tragedija francuskog tegljača, koji je potonuo u Atlantiku na putu od Las Palmasa u Gvajanu, ne bi u našim medijima bila zabilježena da kapetan nije bio Hrvat.
Nakon nesreće – jer se uvijek nakon nesreća uoče predznaci katastrofe – otkrili smo niz poraznih okolnosti. Francuska kompanija loše posluje i loše je vođena; brod je nakon godina provedenih u Africi bio zapušten; obnova na španjolskom doku bila je brza, jeftina i površna; motori su slabo radili, u trup je prodiralo more, goriva nije bilo dovoljno jer se štedjelo. I onda u tom mrtvačkom kovčegu posada mora hitno preploviti ocean, kroz uragan četvrte kategorije, da kompanija ne bi plaćala penale zbog kašnjenja na ugovoreni posao.
Takve se stvari na debelom moru stalno događaju, ali odvijaju se daleko od očiju medija i daleko od srca čitatelja. Kršenje sigurnosnih propisa, ekoloških odredbi i prava zaposlenika na pučini su više pravilo nego izuzetak, ali sve se to odvija izvan bilo čije jurisdikcije pa obično prođe lišo. Ipak, Novozelanđani su primijetili da južnokorejska ribarska kompanija Oyang, vrijedna milijardu dolara, učestalo radi razne prekršaje. Primjerice, ako njezini brodovi naiđu na kvalitetniju ribu, a skladišta su im puna lošije, prethodni ulov jednostavno bace u more i navale na ono što će im donijeti veći profit; ili rade ono što se radi i u Jadranu, ispuštaju mazut u more.
Havarija njihova broda Oyang 70, međutim, otkrila je još gore zlouporabe. Brod je u mrežu zahvatio više ribe nego su dizalice mogle izvući. Kapetan je oklijevao otkačiti mrežu jer bi tako izgubio i vrijedan ulov i izgubio skupu mrežu. U tom je oklijevanju mreža počela vući brod nadolje. Rezanje kablova mreže došlo je prekasno i bilo nespretno izvedeno, u brod je prodrlo more, u panici nitko nije odjenuo zaštitno termičko odijelo.
Temeljita istraga nakon brodoloma razotkrila je robovlasnički sustav: mornari se regrutiraju među siromašnim Indonežanima koji o plovidbi ništa ne znaju; da bi potpisali ugovor, moraju staviti pod hipoteku sve što imaju kao jamstvo da neće napustiti brod; na plaći ih se žestoko zakida; brodovi su hrđavi i puštaju na sve strane; posada jede otpatke ulova, pije smeđu vodu, po njima hodaju žohari, a smjene traju i po 24 sata, pri čemu ih se često zlostavlja, pa i seksualno; ranjavanja i sakaćenja nisu neobična.
Kad se to uzme u obzir, zaključimo da zapravo malo ljudi strada i malo brodova potone. Takva se plovila nazivaju “mrtvački brod”, a tako je nazvan i izvrstan roman B. Travena iz 1926. godine. Pisac je poznatiji po godinu dana kasnije objavljenom Blagu Sierra Madre, po kome je snimljen i znameniti film nagrađen s dva Oscara. U Blagu Sierra Madre nada u bogaćenje završava loše: jednog od tragača ubiju, a blago razbojnici nehotice rastepu, ne znajući da je to pravo zlato.
U Mrtvačkom brodu mladi Amerikanac izgubi dokumente, a kao ilegalac može se zaposliti samo tamo gdje nitko ne želi raditi: na brodu koji tek što nije potonuo. Mrtvački brod je brod očajnika i beznadnika, olupina koja se pukim slučajem održava na površini – ali i njime mora netko upravljati, u silnoj prljavštini i neredu, uz psovke i zdvajanja, u tami, čađi i smradu kotlovnice i makine. I štakori su ga davno napustili, ali čovjek ne može.
Mrtvački brod B. Travena opisuje stvarno mjesto rada, koje je više nalik na stratište. Oceani su puni takvih mrtvačkih brodova, pa i Hrvati na njima plove, ili čak njima zapovijedaju. Ali mrtvački brodovi su i afrički rudnici dragocjenih metala za naše baterije, kineske tvornice naših smartphonea gdje se radnici od očaja ubijaju, bangladeške predionice koje se urušavaju na žene što u njima šiju, gradilišta nogometnih stadiona u Kataru gdje radnici umiru od toplinskog udara kao muhe. Sve njih guta mrak brodskih, rudničkih ili tvorničkih utroba.
A kada se desi katastrofa, državna cenzura spušta na njih pokrov tišine. Ili kompanija angažira znamenitog PR stručnjaka, kako je to učinio Oyang, čiji je honorar jamačno veći od plaća svih njihovih ribara zajedno. Ili, kao sada kod Martinika, škrtost dolazi na naplatu pa Francuzi plaćaju potragu na moru milijun puta više nego što bi ih koštala ona brtva koju je trebalo zamijeniti.
Mrtvački brod je i metafora. To je slika svakog zaposlenja bez perspektive, u kojem radnici trpe zlostavljanja jer ne znaju kako uteći. To je i slika obiteljskog zlostavljanja, u kojima su žrtve blokirane, ucijenjene i paralizirane, u kojem žive u strahu sve dok ih na koncu ukleti brod ne povuče na dno.
Nažalost, i Hrvatska sve više sliči mrtvačkom brodu. Ne samo zato što je rođenih sve manje, a umrlih sve više, iako i to utječe na porazni dojam. Brod je to čiji je kurs nejasan, cilj nepoznat, a ljuljanje na sve većim valovima izaziva mučninu. S tog se broda spašava tko može, a oni koji ostanu, mrzovoljno u potpalublju ubacuju svoje lopate ugljena u sve gladniju peć parnog stroja – i bespomoćno gledaju kako tlak raste, a kotao curi. Kapetan i časnici na palubi za to se vrijeme smješkaju, paradiraju gore dolje u svojim bijelim uniformama i pričaju o svježem zraku, ljepoti plovidbe i čudima iza horizonta. A svi znamo da spavaju u čamcima za spašavanje.
Kada bi Hrvatska imala barem još ponekog novinara koji bi znao napisati ovako izvrstan tekst!