Mladi su u svojim političkim izborima sve manje skloni pasivnom prihvaćanju stranačkih opcija. Zato s jedne strane jača potpora liberalnoj ljevici s kojom se slažu svjetonazorski, a s druge strane traže nove autoritarne vođe u desnijim opcijama. Bez iluzija – kao prethodne generacije koje su ostavile velike dugove koje će mlade generacije otplaćivati – potreba za snažnim, pa i isključivim vodstvom, reakcija je na stanje u kojem se nalazimo.
Traži se novi tip lidera od koga se očekuje da će, usprkos podjelama, društvo voditi naprijed. Istraživanje MYPLACE koje je obuhvatilo 14 europskih zemalja, potvrdilo je taj trend i u Hrvatskoj gdje čak 55% ispitanika “izražava pozitivan stav prema sustavu sa snažnim vođom koji nije pod kontrolom Sabora”. Istraživanje je uspostavilo i zanimljivu korelaciju između većine koja traže autokratski sustav i istodobno blagonaklono gleda na razdoblje socijalizma. Ta pojava ipak ukazuje da, iako postoji negativan i nepovjerljiv stav prema političarima, mladi imaju veliku dozu socijalne osjetljivosti i žele biti involvirani u život zajednice.
Društvene mreže i povezanost omogućili su dosad najveću priliku u povijesti za takvu građansku uključenost, ali cilj nije revolucionaran. Naprotiv, mlade generacije traže sve više stabilnosti kroz istovremenu brigu za društvo i pojedinca, ali i centralizirano vodstvo. Primjeri popularnosti snažnih vođa kojima su za vlast dovoljni tehnokrati u srednjim godinama, bez izraženih političkih uvjerenja osim lojalnosti sustavu i vođi, nisu limitirani samo na Europu. Najistaknutiji primjeri su Vladimir Putin, koji želi vratiti Rusiji njenu imperijalnu snagu i kineski vođa Xi Jinping kojem promjena ustava omogućava praktičnu vlast bez ograničenja mandatima. Usprkos revoluciji, u Egiptu je na vlasti Abdul Fattah al-Sisi, dok kontroverzni Rodrigo Duterte vlada Filipinima. Erdogan u donedavnom primjeru islamske demokracije koncentrira moć na užas tamošnje nekad snažne sekularne elite, a čak i u Latinskoj Americi izgleda da se vraćaju na caudillo oblik vladavine.
Mladi kao birači više važnosti pridaju jasnim stavovima i jačanju nacionalnih interesa kao znacima sigurnosti nego potencijalnim opresivnim posljedicama takvog isključivog režima. Ne treba smetnuti s uma da neki jaki lideri nisu sami po sebi negativni jer sa sobom donose pozitivne programe koji koriste svima, a i efikasniji su u dostizanju bržeg ekonomskog rasta i izbjegavanja predugih usuglašavanja kako bi se provodila smislena ekonomska politika. Problem je što se to korisno razdoblje uglavnom pretvara u pokušaj neograničene vladavine. Ipak, usprkos trendu snažnih vođa, tu nije riječ o opredjeljenju ka autokratskoj vladavini, nego reakciji, nezadovoljstvu funkcioniranjem demokracije u zemlji. Opasnost tog stava potpora je promjeni, ma kakva ona bila, uključujući i korak nazad u odnosu na ipak dostignute demokratske standarde.
