Ono na što se fokusiramo određuje nam život. I to ne samo u smislu njegove kakvoće, nego i trajanja. Gorki i bijesni uvijek me nekako podsjećaju na fotografiju koja prikazuje onu staricu koja je samoizgorjela u naslonjaču, iza koje je preostao samo pougljenjeni “gornji trap” i mesnate noge u čarapama boje mrtvačeve kože. Definiraju nas neprijatelji. Kao zid nasuprot kojem stojimo kao ispred gnusobe i svijetu velimo: “Ovo nisam ja”. Teže je definirati se u afirmacijskim okvirima. To iziskuje identitetski napor, jasno utvrđivanje stavova bez oslanjanja na negaciju već postojećeg.
Dobro to znaju komunikolozi i “magovi” PR-a uključeni u predsjedničke i ine kampanje. Znaju oni, ma koliko mi to zgroženi nijekali, da je sve postalo artikl što ga valja prodati što većem broju konzumenata. A konzumenti padaju na ambalažu. Rijetki propitkivači prebiru po sadržaju. Znaju i da valja biti afirmativan. To je vidljivo i iz unisono identičnih kretnji aktera u politici.
Neki su, doduše, (poput aktualne predsjednice) pretjerali i iskarikirali gestikulaciju koju su učili na ubrzanim tečajevima obraćanja masama. A naputci su sljedeći (znam iz osobnog iskustva): uvijek se smiješi (ozbiljnost plaši ljude), otvaraj ruke kao da želiš zagrliti sve prisutne, kao da ništa od njih ne skrivaš (čak i ako imovinsku karticu skrivaš kao zmija noge), nikad nemoj prekrižiti noge, jer prekrižene noge udružene s rukama prekriženima na prsima upućuju na nesigurnost i zatvorenost, govori jasnim i jednostavnim jezikom (da te razumiju svi, a osobito oni koji u najvećem broju izlaze na sve izbore), nikad ne spominji preuzimanje vlasti – posljednjih godina se preuzima isključivo odgovornost.
I budi blag, srdačan i demokratičan, često spominji institucije koje trebaju obavljati svoj posao. Osobito ako si u tim institucijama zaposlio svoje ljude. Ako pripadaš desnom političkom spektru, a osobno nisi sudjelovao u Domovinskom ratu, onda je dobro da spomeneš da ti je komunistička ruka zatrla pola familije te da je pravo čudo što si se uopće uspio roditi.
Ako si, pak, iz lijevog spektra, onda je dobro pronaći nekog rođaka partizana. Krajnjoj desnici utjehu pruža pronalazak ustaške obiteljske povijesti, dok je predstavnicima lijevog ili desnog političkog centra nužno pokriti nešto širi spektar obiteljskih ratničkih aktivnosti. Njihovi preci morali su ratovati na svim stranama. Zvuči nemoguće, no u nas je i to izuzetno izvedivo.
PR stručnjaci na čelu predizbornih kampanja znaju da je za njihova pretendenta na važnu funkciju izuzetno važna i podrška pojedinaca s dojmljivim karijerama koji su se od tajnika na općinskom ili županijskom nivou vrtoglavo, preko ministarstava uzverali sve do direktorskih pozicija, odnosno visokih pozicija u nekakvim međunarodnim organizacijama. Znaju da je u očima prostog puka ta uzornost daleko upadljivija od činjenice da su sve te titule stečene zapravo partijskom spregom koja uvijek zasjenjuje sve stvarne osobne sposobnosti i nesposobnosti. Nitko, naime, ne razmatra činjenicu kako je u jednom hrvatskom gradiću, dakako partijskom odlukom, recimo vodoinstalater po struci na čelu pučke knjižnice i čitaonice.
Znaju ti stručnjaci i da je sve preraslo u zabavu koja svijet prilagođava prosjeku. U zabavnome trojstvu za zaglupljivanje: kruh, igre i zastave kao rekviziti za upošljavanje ruku. Kao u teatru – nije bez vraga što se u kazalištima oni koje teatar kao društveni fenomen uopće ne zanima pojavljuju na premijerama. Osobito ako je riječ o premijere neke nacionalne opere. Ondje je tad sve na okupu: i igra i hrana i zastave. A ima i fotoreportera koji će važne društvene aktere ovjekovječiti za rubrike o “selebritijima” koje su odavno požderale zamorne rubrike o kulturi. I još jedan važan kazališni poučak: daleko više od drama, publika obožava mjuzikle i operete, lake komedije koje nasmijavaju psovkama, gdje svi sretno svrše raspjevani i rasplesani, pustopašni u karmičkoj pravdi kojoj su svi ili crni ili bijeli, jednostavni. Kao u predizbornoj kampanji.
Zato je netko iz izbornoga stožera aktualne predsjednice, valjda ponukan prpošnošću operete, predsjednici natuknuo kako bi dobro bilo da se u borbi za drugi mandat raspjeva. Čak i ako ne zna pjevati. Čak i ako svoj pjevački slavujski talent nije uspjela razviti u katakombama po kojima su nekoć, u socijalističkome vjerskom mraku pjevali dječji zborovi zabranjene Crkve. Valjda je zaključio kako ljepota neće biti dovoljna za drugi produženi boravak na Pantovčaku. No, dogodila se “kvaka” – muze se, naime, volje kretati u skupinama, pa tako raspjevana Euterpa koja pjevačima poslovično iz kranijalne šupljine izbacuje zle misli ponekad naprasno odstupi i prepusti mjesto tragičnoj Melpomeni ili bukoličnoj Taliji.
U intermezzu između pjevanja o kamenu, stijeni, maslini, boju, ne odlaženju s rodne grude u one države koje su se sjedinile ili zipki u kojoj domovina spi jedna predsjednička kandidatkinja tako “slučajno” i “nenamjerno” povrijedi cjelokupno izborno tijelo matične države, a državu kojoj je na čelu indirektno prozove tiranijom manjinskih skupina. Naime, samo jednom svojom (prilično smušenom) izjavom svima nama dala je do znanja da smo nesposobni i da je prijeko potreban povratak onih koji su davno otišli u “tuđinu” i ondje uspjeli kako bi Hrvatska procvjetala. U sklopu iste izjave također nas je izvijestila kako u Hrvatskoj još uvijek nije prekrasno biti Hrvat (ili Hrvatica). I odmah smo se pokunjili.
Samo su se rijetki zapitali nismo li možda u govnima zato što nam već tri desetljeća partije biraju vodstva koja nas zakopavaju sve dublje u ta govna u kojima jesmo, u tu podobnost ispred sposobnosti. Nije li (možda) u Hrvatskoj nimalo prekrasno biti bilo tko ili što u nacionalnom, vjerskom ili bilo kojem smislu bez čvrste stranačke podrške? Jer, (toplovodno) sve smo ispolitizirali. Kao na primjeru jedne osječke obitelji s dobrim vezama u nekoliko ministarstava koja već sedam godina svojom odlukom da se usred gradske četvrti Višnjevac bavi stočarstvom maltretira sve susjede.
Usprkos Zakonu o komunalnom redu. Onako kako su neki već desetljećima jači od svih zakona, propisa, pravdi, svih moralnih načela. A mi se u nevjerici smijemo pričama o bratovim satovima, zaboravljenim stanovima, pašnjacima preko noći pretvorenima u vile, pričama o tajnovitim imovinskim karticama, hitrim sudačkim autima, snimljenim materijalima za ucjene, natječajima za suce i direktore. Da barem ljepše izgledamo dok škrgućemo zubima.
Trebamo li strahovati za budućnost uz takve moralne okomice? Nemamo mi vremena za takav strah. Mi još, naime, nismo mentalno zašli u demokraciju. Mentalno smo još uvijek u kmetskome strahu od gospodara. “Nigdar ni bilo da ni nekak bilo,” ponavljamo uz pjesmu i mantramo kako narod kojemu je kušin stina može preživjeti sve. Poput žene koja si epilatorom pljevi bikini-zonu. I samo neka je veselo, raspjevano. Uz voćne jogurte i roštilj kobasice. Domovinu koja u zipki spi smo ionako uspješno anestezirali. Neće se probuditi. Kampanja, sve kampanje mogu prerasti u terevenke na kojima opijeni pjesmom i alkoholom više ne razmišljaju o dostojanstvu. Pa kom’ opanci, kom’ obojci!
VIDEO Pogledajte kako izgleda muzej Vučedolske kulture
Pa kad svi tvrde da mi imamo komunisticki mentalitet kojeg se ne mozemo osloboditi, zasto se onda forsira demokracija? Kao da seljaka tjeras da bude gospodin. Zasto? Radi kompleksa? On ima vece sanse da uspije kao seljak nego da se od njega radi nesto sto nije. Svatko najbolje pliva u svojim vodama. A to, da li ce uspijeti seljak ili gospodin u zivotu, je jako relativno.