Smjenjivost je najveća iluzija postojanja demokracije. Ne vjerujete? I dalje mislite da se s činjenicom da vam predsjednici neće biti doživotni, a premijeri padati u zaborav puno, puno brže no što će trajati njihovi mandati, stvari doista mijenjaju. Da se mijenjanjem osoba bitno mijenjaju politike?
Recimo, mislite li da bi danas na izborima u Hrvatskoj mogla pobijediti stranka koja će se programski i praktično zalagati za rušenje kapitalizma, za izlazak iz EU i NATO-a, za nacionalizaciju strateške državne imovine i one stečene kriminalom i pljačkom? Mislite da bi mogla pobijediti stranka koja će u pandemiji jednako tretirati kafiće i crkve kao potencijalno opasna okupljališta različito žednih masa ili će se suptilnim metodama arbitrarne procjene kafići u ovoj državi proglasiti ekskluzivnim epicentrima zaraze? Puno je simbolike u tom odnosu jer se zatvaraju lokali u kojima se pretežno razgovara, a ostavljaju se otvoreni lokali u kojima se mahom subordinativno propovijeda. Idemo dalje.
Bi li mogla pobijediti opcija koja bi se otvoreno i potpuno zalagala za odvajanje Crkve od države, i to ne radi dobrobiti države, nego da se od licemjerstva, poltronstva i lukrativnosti zaštiti vjera iskrenih vjernika? Činili vam se mogućim da u dualnom političkom odnosu ijedna od dominantnih opcija, pogotovo se to odnosi na onu navodno lijevu, ideju slobodnog građana stavi ispred ideje vojnika partije i nacionalnog mjesečara? Kakve se bitne promjene dogode kada vam se dogodi Plenković umjesto Milanovića ili Milanović umjesto Kosor, kakve kad odnekud izvuku Ursulu von der Leyen umjesto Junckera, a ovog umjesto Barossa, što se bitno promijeni kad Biden preskoči Trumpa, a Obama McCaina. Ljudi su smjenjivi po principu vlastite smrtnosti.
Nikada svijet nije stao niti će stati kad netko od nas ode, kao što će se i igrokaz demokracije nastaviti uvijek s novim i novim, a jednako istim akterima. Sve dok oblik društvenog uređenja i raspodjela bogatstva ne bude predmetom rasprave serioznih i neostrašćenih političkih subjekata, dotle će posve svejedno biti tko vlada. Zato i jest posljednjih godina toliko strasti podmuklo uvedeno u izbornu utakmicu.
Oni frenetični izrazi oduševljenja ili očaja potpuno su mi nejasni u njihovoj iracionalnosti i podsjećaju me na iste takve scene s nečijeg ustoličenja ili s nečijeg sprovoda. Nisam mogao pustiti suzu za Tita i Tuđmana ne zato što im nisam bio politički istomišljenik, nego zato što ih nisam poznavao niti sam mogao s njima postići onaj potreban stupanj bliskosti i emocionalne odanosti kakav ostvarujem kroz interakciju s ljudima koje mogu zavoljeti. Tito i Tuđman su za mene bili daleke parapsihološke aveti, više simboli nego stvarne osobe budući da se i za jednog i za drugog očekivalo da ih se tretira kao politički bezgrešno začete lidere.
Njihove smrti mogao sam doživjeti s uopćene žalosti gubitka svakog života pa, kad danas vidim one koji cupkaju od sreće ako je njihov izbor osvojio vlast, ne samo da se osjećam tužno zbog njihove naivne plitkosti, nego se pitam koliko je prosječnom čovjeku šamara potrebno opaliti da bi shvatio da ga tuku. Strast je uvedena da se zamagli repriza, da suze sreće i bijesa pogledu ne dopuste da zaviri iza svega.
Demokracija stvarno nije loše zamišljen koncept , no primjedba da je ona najbolje čemu smo se mogli domisliti snažno podcjenjuje potencijal imaginacije. Istovremeno demokracija se vraća svojim korijenima jer, ako uzmete da je uobičajeni izlazak na birališta negdje od 30 do 50 posto ukupnog broja onih koji imaju pravo glasa, onda imamo situaciju približnu kao u grčkim polisima, u kojima je uskim cenzusom odabran sloj slobodnog građanstva koji je onda govorio u ime svih. Suvremene demokracije potvrđuju da se legitimitet vladanju može priskrbiti i s 25 posto osvojenih glasova od ukupnog biračkog tijela, što instituciju smjenjivosti isprepliće s primordijalnim konceptom božanskog prava na vlast.
Zbog toga su, vjerojatno, suvremene demokracije tako naslonjene na crkve i u njima traže ideološko-moralni alibi da se bave onim čime bi ih trebao ovjenčati narod. Bogu je očito svejedno. Bogu Božje i caru carevo lozinka je koja otvara rajska vrata posvećenog prava na tron. S desne strane Ocu ili s iste strane njegovu namjesniku u vladi ili generalštabu i dalje će nas oduševljavati lakoćom mirenja s bespućima (malo)građanske poslušnosti. Bili smo i još jesmo, srećom, suvremenici nekoliko grandioznih ideja. Neke smo u međuvremenu prezreli, drugima se interaktivno klanjamo, s trećima nismo na čistu što bismo trebali jer njihov se ples odvija na rubovima globalne hegemonije i nacionalnog izdajstva. Iza svake ostali su krvavi tragovi.
U seriji „Patria“, snimljenoj prema Aramburuovu romanu, jedan od glavnih likova, fanatični član ETA-e, završi u zatvoru i nakon desetljeća tamnovanja cjelokupno njegovo eksplozivno, nasilno i egzekutorsko revolucionarno domoljublje svelo se na čekanje operacije hemoroida. Život je prošao, čovjek je prizemljen prekasno, što bi se reklo došlo mu iz dupeta u glavu ili obrnuto, ali robijaško otrežnjenje opet je prisila u kojoj je spoznaja uvjetovana izolacijom, ne samoregulirajućom kontrolom demona idee fix. Je li moguća mirna promjena svijeta, pitanje je koje se logično nameće u povijesnom iskustvu prijevara i falsificiranja. Sve govori da nije, sve vrišti da je takvo što nemoguće, ali poražavajuće za svaku revoluciju jest da smo se nakon nje redovito vraćali na staro. Još retrogradnije.
Boljševički ateizam vratio nas je u predrenesansni vjerski zanos, koncept društvenog vlasništva proizveo je idola kapitala i privatluka, nepostojanje istinskih državničkih autoriteta izrodio je autoritarne karikature koje se pokriju mitrom vjerske države pa na valu induciranog ekskluziviteta namjeravaju dosurfati do vječnosti. Jasno, neće to ići, ali ni smjenom se neće ništa riješiti. Politike treba mijenjati, sustav vrijednosti treba tek stvoriti, čovjeka treba ohrabriti da se počne ponašati kao subjekt, a ne kao vegetativni impuls koji se pojavi svake četiri godine. Ne moraju sve velike ideje skončati u nasilju, ne moraju se obesplemeniti i završiti u iščekivanju operacije hemoroida, ne mora iza baš svake ostati krvavi trag. Pa se čini, zbog svega, da se isključivo loše odvija logično, dok sve dobro predstavlja incident.
Kapitalizam je imao svoju šansu i nije uspio. Vrijeme je za nešto drugo. Demokracija u ovom stupnju postala je demarkacija. I tu je vrijeme za nešto drugo. Ljudi koji vam se obraćaju s visokih obronaka vlasti i patroniziraju najčešće padnu niže od startne točke iz koje su došli, a koja je ionako bila civilizacijska Marijanska brazda. Smjenjivost izjeda vašu samouvjerenost i dovodi vas do praga ravnodušja da su svi isti. Može biti. Ali samo u slučaju da se vi pomirite s time da ni vi niste i ne želite ili ne smijete biti drukčiji.
