Grafiti su veoma tvrdokoran medij. Ako 17 tisuća godina stare slike s prizorima lova i magijske prakse u špilji Lascaux u Francuskoj kao vrhunske izraze drevne umjetnosti stručnjaci ne smatraju grafitima, tu oznaku zasigurno imaju natpisi i crteži posve erotskoga sadržaja koji su otkriveni tijekom iskapanja erupcijom Vezuva 79. g. n. e. uništenim rimskim gradovima Pompejima i Herkulaneju. U studiji „Grafiti – dvije tisuće godine pisanja na zidu“, objavljenoj 1974., Robert Reisner je ponajprije pristupio grafitima kao mediju gubitnika.
Prema tom američkom povjesničaru umjetnosti, buntovnički su natpisi i crteži na javnim prostorima „relevantni za razvoje, trendove i opredjeljenja u ljudskoj povijesti“; taj je medij naročito važan za pokazivanje drugoga, uglavnom skrivenoga lica povijesti (koju inače uglavnom pišu pobjednici). Svi takvi artefakti, naravno, ne izražavaju važnost koju ističe Reisner, jasno je da su većina tek nemušti tragovi egzistencije nezrelih pojedinaca, ali među grafitima itekako ima pokazatelja duha nekoga vremena i prostora, pa i onih osobito znakovitih. Doista, kao neformalni medij koji je uz ostale svoje odrednice nedvojbeno politički (već i puko škrabanje po zidovima i drugim javnim prostorima čin je od političke važnosti jer se njime prekoračuje zabrana; sadržaj mnogih tekstualnih i slikovnih poruka te vrste je eksplicitno politički) grafiti su relevantni za stjecanje cjelovitoga uvida u povijesna i suvremena zbivanja u izvjesnom društvu.
Svakako i u našem, jer Hrvatska spada u europske zemlje, najviše s juga Staroga kontinenta, u kojima su grafiti veoma brojni. Upravo je uočljiva prisutnost grafita, nerijetko nasprejanih te drugim načinima napisanih/nacrtanih i na zgradama od povijesne i urbanističke važnosti, jedna od češćih primjedbi koje Hrvatskoj upućuju strani posjetitelji. Na ulicama i trgovima gradova Lijepe Naše, doduše, nema toliko mnogo političkih i drugih društveno provokativnih grafita kao primjerice u Ateni (uh, kakva je što se toga tiče situacija u anarhističkoj četvrti Exarchia…), ali je i takvih kod nas zasigurno više nego u mnogim urbanim središtima sjeverne Europe.
Poruke suparnika
Iako je već tri desetljeća prošlo otkad sam zajedno sa sociolozima Anči Leburić i Nenadom Bulatom, koji je na žalost 2002. preminuo nesretnim slučajem, proveo veliko istraživanje grafita kao izloga supkulture mladih u Splitu (izvještaj je objavljen 1991. u knjizi „Grafiti i supkultura“), taj egzotični medij i dalje izaziva moju pozornost.
Više nemam dovoljno energije i vremena za sustavno registriranje natpisa i crteža na zidovima (u razdoblju od sredine 1989. do početka 1990. godine samo uz gradu pod Marjanom prikupio sam „zbirku“ od ukupno 3114 grafitnih izraza), no i dalje pomno bilježim ili fotografiram zanimljive grafite u metropoli, gdje živim, Splitu, u kojemu često boravim, i nekim drugim našim gradovima i mjestima te pratim za tu problematiku vezanu medijsku produkciju. Održanje toga interesa najviše je uvjetovano mojom vezanošću za fenomene s margine kolektivnoga života. Kritički usmjereni grafiti već su dugo vremena i u Hrvatskoj svakako autentičniji (ISTINA PIŠE NA ZIDU, Zagreb, sredina 1980-ih) od poruka koje odašilju uglavnom licemjerni „stupovi“ politike i društva.
S druge strane, komunikacija vodećih političkih aktera se kod nas nerijetko odnosi baš na grafite, što je ove godine izgleda posebno prisutno. Mnogi su političari i drugi akteri reagirali na devastacije spomenika Franji Tuđmanu: netko nepoznat je 19. ožujka obojio u crveno oči kipu prvoga hrvatskog predsjednika na Rivi u Splitu, a dva mjeseca prije toga mladi radikalni ljevičar Filip Drača (razotkriven je promptno putem medija prezentiranih snimki nadzornih kamera) u podnožju novoga spomenika u ulici Hrvatske bratske zajednice, i to preko imena Tuđmana, iscrtao je crnim sprejem komunistički simbol srp i čekić.
Za razliku od posljednjega napada grafitima kad su reagirali „kao jedan“, vladajući političari se uopće nisu javno osvrnuli na šovinizmom i govorom mržnje obilježena nagrđivanja plakata SDSS-a u kampanji za posljednje europske izbore. Na marketinški efektno, ali za prevladavajući politički ukus delikatno pitanje s billboarda Pupovčeve stranke „Znate li kako je biti Srbin u Hrvatskoj?“ (naziv pripadnika naroda napisan je ćirilicom, a ostale riječi latinicom) nepoznati – takvi će po svemu sudeći i ostati – u različitim sredinama odgovorili su izljevima mržnje: ZAKOLJI SRPSKU DJECU, SRBE NA VRBE i sličnima.
Milorad Pupovac je prije dva tjedna i osobno bio izložen napadima grafitera. Nakon što se kritički osvrnuo na širenje mržnje prema Srbima i upozorio da ta mržnja može dovesti do stanja koje je bilo karakteristično za vrijeme NDH (što je bilo nepažljivo: unatoč nekim nemilim pojavama, takvo stanje nije na političkom horizontu) uz plakate kojima se napada predsjednik SDSS-a na ploči s imenom njegova rodna sela Donje Ceranje pojavili su se nasiljem opterećeni grafiti poput UBI SRBINA.
Zadarska policija promptno je pretražila nekoliko kuća i privela više osoba koje je dovela u vezu s tim plakatom i grafitima, što je izazvalo ogorčenje mnogih stanovnika toga kraja. Sam Pupovac je pozvao da se uklone ušata U s fasada zgrada i zidova, a osudio je – za taj čin ga se u našoj javnosti slabo hvali – i pojavu grafita UBIJ HRVATA DA ŠIPTAR NEMA BRATA koji se pojavio početkom ovoga mjeseca u Novom Sadu.
Izgleda da znatne promjene koje su se u ovom desetljeću zbile na medijskoj sceni nisu utjecale, barem ne znatno, na smanjenje kvantitete grafita kod nas, a svakako ni onih s političkim porukama. Facebook, Instagram i druge društvene mreže, koje intenzivno koriste mladi, pospješuju komuniciranje, ali ponajviše između poznanika i istomišljenika.
Slično je i kod portala: razvidno je da se publike medija te vrste bitno razlikuju po vrijednosnim i svjetonazorskim orijentacijama te političkim preferencijama. Većina građana kao da je u svojim medijsko-kulturno-političkim rezervatima u koje se sami zatvaraju, pa – saznao sam razgovarajući s različitim ljudima; takvu pojavu razotkrivaju i rezultati nekih istraživanja – konzervativci i desničari koji prate „svoje“ portale razmjerno rijetko posjećuju „njihove“ – (post)modernističke, odnosno libertarijanske i ljevičarske, i vice versa.
Stvari s grafitima, pak, stoje drugačije: primaju ih svi koji ih vide bez obzira na to kakav im je nacrt za življenje i koje im je političko opredjeljenje (npr. ako sam osobno već mnogo puta vidio natpis A GDJE JE REVOLUCIJA STOKO na Trgu Franje Tuđmana, onda su ga uočili i mnogi drugi koji tuda često prolaze). U nastojanju da nadoknade komunikacijski deficit, kako osobni i svoga naraštaja tako i deficit lokalne zajednice i društva u cijelosti, autori grafita se ne zadovoljavaju komuniciranjem isključivo ili najviše s istomišljenicima.
Oni streme dijalogu, ali takvome koji naposljetku treba rezultirati prevlašću njihove kulturne i političke opcije. Poruke suparnika, koje se očito najviše doživljava kao neprijatelje, često se šaraju i dovode do neprepoznatljivosti, da bi se nadodala svoja. Primjerice, ispod TITO HEROJ VRATI SE netko je u zagrebačkoj Žerjavićevoj ulici prošle godine dopisao ZLOČINAC 2000 JAMA. Ušata U, kukasti križevi i kratice ZDS (Za dom spremni!) uglavnom se križaju pa se dodaje crvena zvijezda, i obrnuto. Izgleda da je politička povijest, dalja i bliža, omiljena tema naših grafitera, kako onih s ljevice (npr. USTAŠE I ČETNICI, ZAJEDNO STE BJEŽALI, centar Zagreba, 2013.) tako i desnice (AKO IDETE U RAT ZOVITE I MENE SLOBODAN PRALJAK, Gajnice, 2018.).
Grafiti su kod nas i prije bili medij u kojemu ima jako malo konstruktivnoga dijaloga, a u posljednje vrijeme ga je, čini se, još manje nego ranije. Ipak evo jednog takvog, doista bizarnog, a registrirao sam ga prošloga proljeća na križanju Ilice i Frankopanske ulice u Zagrebu. Prvi je autor malim slovima napisao na zidu zgrade, odmah do tramvajske stanice, sljedeće: AKO SE VAMA OVO SVE ČINI NORMALNIM ŠTO JE OČITO ONDA SE ČOVJEK NE BI NIZAŠTO ZA NIŠTA AMA BAŠ NIŠTA NEBI TREBO OSJEĆAT KRIVIM. Druga osoba (vidljivo je iz rukopisa) na tu je poruku ovako reagirala: OSIM ZA SJEBANU GRAMATIKU. Ta dvojica (ili dvije, ili dvoje) zapravo se slažu u dijagnozi stanja kod nas, a drugi prvome uz to daje i korisnu kritiku (koja je dobrohotna ili samo provokativna, to zna samo ona ili on).
Ponekad su i snošljive
U minulih trideset godina grafiti su kod nas održali svoju kvantitativnu prisutnost, ali su se u sadržajnom smislu znatno promijenili. Te promjene, stječem dojam (ipak je s tim u vezi nužno provesti ozbiljna istraživanja), napose dolaze do izražaja kod grafita s političkim sadržajem. Posljednji su čak više opterećeni različitim ekstremizmom nego u posljednjem razdoblju socijalističke Jugoslavije. Političke frustracije se katkad povezuju s egzistencijalnim tegobama koje razotkrivaju neuspjehe društva u socijalizaciji mladih: MRZIN ŠKOLU I SRBE (početkom ove godine na fasadi Osnovne škole Skalice u Splitu, uz ušato U i poruku KURCA NE RAZUMIM JER NEŽELIM).
Uz pripadnike različitih manjina (LGBT populacija je često tema grafitera) vrijeđaju se i drugi akteri, primjerice novinari: ZBOG NAPADA NA SRBE DIŽETE HAJKU NOVINARI CRVI JEBEMO VAM MAJKU! (registrirano prije tjedan dana na trgovačkom centru u izgradnji na istočnom izlazu iz Splita, očito vezano za pisanje medija o ekscesu koji su ovoga ljeta napravili neki torcidaši u Uzdolju). Na zidovima se katkad ipak pojavi poneka poruka međuetničke i političke snošljivosti. Najpoznatiji primjer za to je nadodavanje slova LJ neposredno ispred grafita UBI SRBINA početkom ove godine u Zadru. Međutim, dobrohotni mladić Jure Zupčić zbog pisanja te poruke ljubavi prekršajno je kažnjen, za razliku od mnogih koji su nekažnjeno zidove i fasade nagrđivali mržnjom.
Politički grafiti su kod nas danas najviše standardizirani i nekreativni. Za izražavanje svoga opredjeljenja, izgleda, najčešće mladim grafiterima dovoljno je nacrtati ušato U ili crvenu zvijezdu, napisati ZA DOM SPREMNI! ili SMRT FAŠIZMU. Ipak, ima i kreativnih poruka. KAD PORASTEM BIT ĆU EMIGRANT, netko je 2016. napisao u zagrebačkoj Selskoj ulici pravodobno upozorivši na veliki val emigracije koji je iz naše krenuo u zemlje zapada. Iste godine je na Gripama u Splitu osvanuo alarmantni grafit: HRANIMO LOPOVE I POPOVE. A u Rijeci se prošle godine pojavila serija s porukama protiv zahtjeva za zabranu pobačaja kao pitanju koje, zbog velikoga utjecaja Crkve, ima sve veću političku važnost, primjerice DA MUŠKARCI MOGU ZATRUDNJETI ABORTUS BI BIO SAKRAMENT (Trsat).
Grafitima se pravodobno upozoravalo na gospodarske malverzacije i nećudoredni stil življenja vezane za izvjesne tajkune (NJIMA DVORCI, RADNICIMA CRKAVICA, Poišan u Splitu, 2007.), teškoće brodograđevne industrije (NE DAJTE ULJANIK I 3. MAJ!, Nova cesta na, izgleda prema sadržaju grafitima, još uvijek prevladavajuće „crvenoj“ Trešnjevci, 2017.) i neke druge društvene probleme. Pojedini autori se pak usmjeravaju na demokratske izbore i politički sustav u cijelosti: OVCE GLASUJU, VLADE ŽIVE (Teslina ulica u Splitu, 2018.). Nezadovoljstvo se katkad usmjeruje izravno na Plenkovića i njegovu administraciju: PLENKOVIĆU U SVOJOJ VLADI RADIŠ SA MATUNIMA, HOŠTAPLERIMA I PREVARANTIMA BROD MAKARSKI JADRAN RADI S LJUDIMA GOSTIMA I TURISTIMA (začudan natpis registriran ovoga ljeta na turističkom brodu u makarskoj luci).
Meni su ipak najdraži, uz ostalo zato što su ovdje rijetki, grafiti kojima se izražava humoristički satirički odnos prema političkim akterima i zbivanjima. Tako je 2017. godine na šabloni s nazivom jedne stranke u pothodniku u Selskoj ulici netko napravio šašavu intervenciju. Ovako izgleda taj natpis u 2.0 izdanju (intervencija je prezentirana malim slovima): „situiran, ŽIVI ZIDar traži veselu udovicu za druženje u sitnim satima“.
Nisu ni do koljena
Za mene je to ponajprije duhovita najava (razloga) kraha te doskora agilne i perspektivne stranke koji je, čini se, najviše uslijedio zbog potrebe nekih aktera za situiranošću koju donosi lukrativno mjesto u Europskom parlamentu. Današnji grafiteri, ruku na srce, po lucidnosti ipak nisu „ni do koljena“ onima koji su početkom osamdesetih u Zagrebu primjerice napisali POLET JE KRIV ZA SVE i PROLETERI SVIH ZEMALJA TKO VAM PERE ČARAPE ili desetak godina nakon toga SVI SU BILI NA MOJOJ STRANI ZATO SE BROD PREVRNUO (Split) i OVO JE POŠTA (reakcija na poruku OVO JE HRVATSKA na zgradi pošte u Puli).
Na kraju ističem dva grafita s kraja prošloga desetljeća u najvećem istarskom gradu, koje prenosim iz publikacije „Politički grafiti u Puli“ objavljene 2012. godine: VOLIM OVO RADIT KAO ŠTO POLITIČARI VOLE KRASTI i OVAJ ZID SU OČISTILI RADNICI ČIJI SE KOLEKTIVNI UGOVOR NE POŠTUJE. Doista, nepovoljni politički i društveni kontekst, prilično obilježen korupcijom i egoizmom, pa i povijesnim revizionizmom i suvremenim populizmom te autoritarizmom mnogih političara kod nas, stvara povoljne uvjete za bujanje nekreativnih poruka mržnje i isključivosti na javnim prostorima u Lijepoj, ali i tim pojavama nagrđenoj, Našoj. Ne treba, međutim, progoniti glasnike: u mediju mladih marginalaca i gubitnika traumatično se izražava srozavanje kakvoće političkoga pa i ukupnoga društvenoga života u ovodobnoj Hrvatskoj.
