To da u Bosni i Hercegovini nijedna strana nije odustala od ratnih ciljeva nije nikakva novost. Pitanje je samo kad i kako će se to demonstrirati. Sva relevantna istraživanja javnog mnijenja u BiH govore da bi većina Srba najradije „svoj“ entitet Republiku Srpsku vidjela izvan BiH, da Hrvati teže što široj autonomiji, a da Bošnjaci žele unitarnu, centraliziranu državu u kojoj bi njihova brojčana nadmoć, kao nekad Srba u Jugoslaviji, došla do izražaja.
Višemjesečne političke borbe oko izmjena Izbornog zakona BiH jasno su pokazale koliko su te nacionalne težnje snažne. Na zahtjev hrvatskih političkih predstavnika Ustavni sud BiH proglasio je neustavnim odredbe Izbornog zakona koje su predviđale da se iz svake od 10 županija u entitetu Federacija BiH (koji se i danas kolokvijalno naziva bošnjačko-hrvatskom federacijom) bira najmanje po jedan izaslanik iz svakog konstitutivnog naroda. Od ove sudske odluke traje rovovska politička borba čiji je ulog mnogo veći od toga koliko će kojih izaslanika i iz kojih županija biti izabrano u gornji dom entitetskog parlamenta.
Poanta je u tomu da je puzajućim reformama pod pritiskom međunarodne zajednice Dom naroda ostao možda i jedina institucija koja sprečava da brojniji Bošnjaci u entitetu Federacija BiH preglasavaju Hrvate. Upravo zahvaljujući toj brojnosti Bošnjacima se omogućava da iz pojedinih županija biraju sebi podobne Hrvate u Dom naroda i tako osiguravaju većinu za formiranje vlasti i donošenje zakona i odluka bez legitimnih hrvatskih predstavnika, odnosno onih za koje je glasovala većina Hrvata na izborima. Hrvatski politički predstavnici nadali su se da će zahvaljujući odluci Ustavnog suda uspjeti parlamentarnom procedurom osigurati izmjene Izbornog zakona koje bi trajno spriječile ili bar umanjile mogućnost za nacionalnu majorizaciju izbornim procesom.
Međutim, bošnjačke su stranke to spriječile stvaranjem nacionalne fronte u kojoj su se našle i narodnjačke (ujedno vladajuće) SDA i SBB, ali i formalno oporbene i još formalnije građanske stranke tzv. ljevice – SDP, DF i Naša stranka. Rezultat njihova djelovanja svojevrsni je entitetski udar na Hrvate, odnosno pokušaj da se kroz entitetski (federalni) parlament usvoji zakon o izbornim jedinicama kojim bi se derogirao državni izborni zakon. Apsurd je da ovakav potez dolazi od bošnjačkih stranaka koje se zaklinju u državu BiH, a u praksi njezine nadležnosti poništavaju entitetskim propisima.
Rade isto ono za što godinama optužuju Milorada Dodika kao nacionalista i secesionista. Srbi se u ovoj priči uglavnom drže po strani, iako su svjesni da bi se bošnjačka hegemonija, nakon obračuna s Hrvatima u entitetu Federacija BiH, okrenula nametanju građanskog, odnosno unitarističkog koncepta i na prostor cijele BiH, a to je onda prijetnja i za autonomiju RS-a. Ipak, najlicemjernija je uloga zapadnih diplomata koji manje ili više otvoreno podupiru eliminiranje Hrvata kao političkog subjekta u BiH. Valjda računaju da će lakše riješiti problem s dvije nego s tri nepoznanice.
Hrvati moraju imati svoj teritorij ili nestaju kao autohtoni narod...Bosnjaci igraju igre i hrabri su kad se treba okomiti na malobrojnije.a to su hrvati... svaki narod na svom teritoriju to je rjesenje za malu jugu tj .bih...