Subota 5. siječnja
‘Nova’ Kolinda ili krivi su oni koji su u pravu
Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović svaki dan dobiva nove pristalice! U tekstu punom vulgarnosti i srbizama, ugledni kolumnist u uglednom listu opisuje srdžbu desničara na kraljicu koja ih je ostavila, pa sprdajući se nastavlja: “S druge strane, ljevičari, komunisti, četnici i Jugoslaveni naprosto ne mogu vjerovati da je njih dopala takva sreća. Dobili smo Kolindu Grabar-Kitarović za sebe?! Oh, uštipnite me da znam da nije san. Iskreno, nisam mislio glasati za nju, ali sad, kad je ostavila Bujanca, tko zna?” Dok dobiva nove poklonike, predsjednici konzervativni komentatori, svi bez iznimke, okreću leđa.
U gotovo svim lijevim tekstovima o “novoj” Kolindi vrijedi apsurdno pravilo – krivi su oni koji su u pravu a nedužni oni koji nisu u pravu. Mnogi poklonici koje je razočarala nisu učinili ništa da bi se njihov “savez” s predsjednicom razvrgnuo pa ipak ne valjaju, a predsjednicu koja je za to razvrgnuće kriva ljevičari slave. “Desničari” su ostali svoji dok se njihova dojučerašnja miljenica preobrazila u nekoga drugog. Ona je dobra zato što je prevrtljiva, a oni su zli zato što ih je ta prevrtljivost pogodila. Pa im je na početku citirani kolumnist zapravo učinio uslugu kad je njihovoj dosljednosti suprotstavio hrvatske “ljevičare, komuniste, četnike i Jugoslavene”.
Nedjelja 6. siječnja
Zašto treba glumiti Srbe da bi im se čestitao Božić
Kad treba pomoći onom srpskom seoskom stanovništvu (kao i hrvatskom) koje nema struje, vode, uređenih cesta i puteva, nema ih nigdje. Kad se treba dodvoriti Srbima u Hrvatskoj na način koji će odjeknuti, evo ih! I Plenković i Kolinda Srbima u Lijepoj Našoj čestitali su blagdan sa “Hristos se rodi”, no zašto moraju biti Srbi ili ih glumiti da bi im čestitali Božić. Prvi je to uveo Ivo Sanader, koji se volio uvlačiti i Talijanima (u Istri im se obratio na talijanskom), Britancima (na Oxfordu se hvalio obuzdavanjem nacionalizma u Hrvatskoj), Bruxellesu (odrekao se ZERP-a zbog zemalja EU) i drugima – samo ne Hrvatima.
A korak dalje otišao je predsjednik HSS-a Krešo Beljak koji je, zahvalivši na nagradi “Svetozar Pribičević” koju je dobio za unapređenje hrvatsko-srpskih odnosa, čestitao Božić Srbima u Hrvatskoj, BiH te Srbiji, i poručio kako vjeruje da “bratstvo i jedinstvo srpskoga i hrvatskog naroda nije mrtvo!” Nisu li Hrvati i Srbi, kao i svi narodi svijeta, braća i jedno u Bogu, pa onaj tko se bori za “bratstvo i jedinstvo” u te narode sumnja!? Kad već nagrada koju je Beljak dobio nosi ime jednog od simbola terorističke Jugoslavije neka osnuje bratstvo-jedinstvenu udrugu koja će nositi ime drugog simbola te države i zvati se – “Puniša Račić”.
Ponedjeljak 7. siječnja
Hrvatska realnost: zemlja propada, turizam cvate
Nekad u prelijepom Imotskom polju, od kojeg su živjeli deseci tisuća Imoćana, nije bilo neobrađene zemlje. Osim zimi, polje je cijelu godinu vrvjelo težacima, pastirima i stokom, zelenila se loza, zlatilo se grožđe i klasje, šuštao kukuruz, cvali duhan, djetelina, livade, povrće... I tekli su tako stoljećima kao što je s njima, napajajući ih, tekla bistra rijeka Vrljika, u kojoj su ljeti, na mnogim kupalištima, plivala djeca i mladež. Toga polja više nema, ne obrađuje ga se ni četvrtina, nema u njemu više ni ljudi ni stoke.
U posljednjih sedamdeset godina iz Imotske krajine iselile su se dvije trećine stanovnika, uvjerava me jedan svećenik – od šezdeset ostalo ih je samo dvadeset tisuća. Ali u gradu i selima cvate turizam, čitam – u posljednjih desetak godina broj se noćenja povećao 35 puta, s dvije tisuće na 70 tisuća. Imoćani se, dakle, snalaze. Ali ako su mudrost, osjećajnost, životna snaga i iskustvo, običaji, radost i tuga, vjera u ljude i Boga rasli iz zemlje, zar ljudi napuštajući je ne napuštaju i sebe, i u Imotskoj krajini i u Hrvatskoj!? Zemlja propada, turizam cvate.
Utorak 8. siječnja
Vučićevu prati Vulinova božićna čestitka s kamom
Dok hvatski ministar obrane Krstičević muku muči s ratnim zrakoplovima, njegov srbijanski kolega Vulin ne prestaje se, svojim stilom zbog kojeg su ti zrakoplovi nužni, baviti Hrvatskom, pa izjavljuje: “Ako hrvatski premijer Andrej Plenković (na domjenku SNV-a, op. M. I.) traži istinu u odnosima između Srbije i Hrvatske, onda treba i da je prihvati... Istina je da Srbi rođeni u Hrvatskoj nisu mogli biti agresori na Hrvatsku..., da je Hrvatska u zločinačkoj akciji Oluja ubila više od 2000 i protjerala 220.000 Srba, državljana Hrvatske..., da je prije zločinačke Oluje, za koju nitko nije odgovarao, protjerala još oko 200.000 Srba, državljana Hrvatske, posebno iz gradova u kojima čak nije bilo ni oružanih sukoba“. Laž do laži.
Hrvatski Srbi zajedno sa Srbijom sudjelovali su u agresiji, Oluja je bila oslobodilačka a ne zločinačka, u njoj je, po haaškim podacima, stradalo samo 40-ak civila (najmanje u povijesti obrambenog ratovanja!!!), zločini su procesuirani na hrvatskim sudovima, Srbe iz Hrvatske nisu protjerali Hrvati nego su otišli po naredbi njihove i beogradske vlasti. Sveti dani na srpski način - katolički Božić, Vučić čestita Kolindi i pruža ruku pomirbe, prati ga Vulin koji na pravoslavni Božić pruža ruku u kojoj drži kamu.
Srijeda 9. siječnja
Đakiću može suditi i opraštati Bog, a ne Broz
Vijest koju prenose svi poznatiji mediji kaže – sin HDZ-ova saborskog zastupnika i predsjednika Hvidre Josipa Đakića, Ivan Đakić (22), na Facebooku je objavio fotografiju ustaše koji u ruci drži odrubljenu glavu s četničkim oznakama, te napisao: “Svim ‘prijateljima’ srbićima sretan božić”. Brzo je “čestitku” izbrisao te se ispričao. Po običaju, prvi su se javili ljevičari, mladež SDP-a. Oosuđuju “govor mržnje” i zahtijevaju da “nadležne institucije” reagiraju.
Naravno, kad oni slave zločinca Tita koji “drži u ruci” desetke tisuća glava ubijenih Hrvata, to nije govor mržnje nego antifašizam. O tim dvostrukim mjerilima mnogo sam puta pisao, a ovaj bih put istaknuo i koliko je apsurdno oživljavati jedno vrijeme, i ustaško i partizansko i četničko, koje je samo sebe osudilo na smrt i pokopalo. To je i nijekanje Boga pred kojim smo svi jednaki. Kad ljevičari koji slave Tita osuđuju šokantnu “čestitku”, osuđuju je u ime komunističke zločinačke ideologije koja “čestita” na isti, bezbožan način. Stoga Đakiću može suditi i opraštati Bog, a ne Broz.
Četvrtak 10. siječnja
Bandićeve dvije strasti – pridobivati i smicati
Dvije strasti Milana Bandića dosežu vrhunce. Zovu se – pridobivati i smicati. Njegovu klubu zastupnika u Saboru pristupaju zastupnici iz drugih klubova – “jedan na dan”, a istodobno smiče političke nepoćudnike u Zagrebu koji su mu do jučer bili saveznici. Nitko ne zna što to u tom kamenjarskom “ja i samo ja” privlači ljude, osim ako nema nešto “iza”, niti zna što su to skrivili dužnosnici koje uklanja. Demokracija u Hrvatskoj ne pamti taj potpuni izostanak racionalnih razloga u politici neke po dužnosti važne osobe, pa bi se Bandićevi postupci mogli objasniti iracionalnom težnjom da ojača i da se održi pošto-poto.
Povijest Bandićeva zavičaja (dakako, ne samo njegova) pamti veliku glad zbog koje se selilo, na primjer, u žitorodnu Slavoniju, pa bi se možda njegovo gomilanje zastupnika u svome klubu u Saboru moglo objasniti i kao gomilanje hrane u strahu od neimaštine. A čistku u Zagrebu kao protjerivanje onih koji bi mu mogli ukrasti slaninu, puru i kapulu. Izrugivanje Zagrebu, Hrvatskoj i njezinoj kulturi trijumfiralo je u smjeni gradske pročelnice Ane Lederer (Neovisni za Hrvatsku) koja je po svojoj obitelji, osobnom nagnuću i stručnosti osobit primjer nacionalne kulture nasuprot Bandićevoj seljačkoj probitačnosti spremnoj na svako sramoćenje.
Petak 11. siječnja
Sve je Titovo propalo pa zašto ne bi i brod ‘Galeb’
Poništen je natječaj za obnovu Titova broda “Galeb” (i raspisat će se novi), jer je došla samo jedna ponuda, i to preskupa. No nije jasno zašto bi se “Galeb” obnavljao. Da nekome padne na pamet obnoviti i izložiti blindirani Mercedes koji je Hitler darovao Paveliću, tresla bi se cijela Hrvatska, regija i Europa. Unatoč tome što se poslije u tom Mercedesu vozio i Broz, pa bi mogao biti spomenik diktatorima. Brod “Galeb” sliči negdašnjoj Jugoslaviji, više nikoga nikamo ne prevozi, ničemu ne služi, pa bi bilo najbolje nasukati ga negdje na obali i pustiti da i dalje hrđa i rasipa se, kao što će, nadamo se, hrđati i nestajati ostaci bivše države.
Sve je Titovo propalo – i država, i njezin sustav, i njezin sastav, i ideologija, i mučilišta za političke protivnike Goli otok i Stara Gradiška, i Udbini profesionalni ubojice koji su likvidirali hrvatske emigrante u Njemačkoj i drugdje, i vojska koja je izvršila agresiju na Hrvatsku, i njegov hedonizam zbog kojeg je jedne na druge huškao cijele narode..., pa neka “Galeb” simbolizira i to propadanje. Obnovljen, može poslužiti samo za hodočašća Bernardiću, Obersnelu, Beljaku, Plenkoviću, Kusiću..., za pohode tragovima zločina posutim cvijećem antifašizma.
Ne kužim samo koja ljubav vlada između pravomoćno osuđenog kriminalca bljaka i urednika? Svaki dan je na vrhu članka njegova slika, mada je u samom tekstu dvadesetak tema, dvadesetak ljudi. Velika je to ljubav.