Vladavina Donalda Trumpa po mnogima je kontroverzna. Kao da njegovo ponašanje godinama uoči pobjede na američkim predsjedničkim izborima nije bilo dovoljan pokazatelj, Trump je već nakon inauguracije pokazao da se neće promijeniti ulaskom u Ovalni ured.
Svađe oko toga kako je na inauguraciji bilo puno više posjetitelja nego što su to fotografije i liberalni mediji javljali bile su prvi jasan pokazatelj Trumpova velikog oružja protiv kritičara. Mantra “fake news” postala je redovita Trumpova fraza.
Mnogi Trumpovi neistomišljenici i kritičari misle da njegova vladavina neumitno ide prema propasti i da neće dugo još moći izbjegavati posljedice brojnih gafova i ozbiljne istrage oko povezanosti s Rusima. No, svi su oni predviđali i da Trump sigurno neće pobijediti pa su bili u krivu.
Posljednje ankete pokazuju da se Trump nalazi na gotovo najnižem rejtingu otkako je postao predsjednik – samo oko 39 posto Amerikanaca podržava njegovu politiku. No, to nije potpuna slika. Trump doista iritira demokrate i liberalne Amerikance, ali zapravo i dalje jako visoko kotira među biračima koji su mu i donijeli pobjedu.
Jedan od odličnih primjera je i američka savezna država Južna Dakota. Naime, istodobno dok u nizu država gdje ima više birača demokrata Trumpov rejting pada, ovdje vlada suprotna situacija. U Južnoj Dakoti čak 76% birača u anketama podržava Trumpovu politiku! Za usporedbu ću istaknuti da je to čak i puno više nego što je Trump dobio na izborima. Tada je uvjerljivo pobijedio Hillary Clinton sa 61,5 posto osvojenih glasova.
Kako zadržati ljude
Upravo sam u Južnoj Dakoti imao priliku provesti pet dana i iz prve ruke se uvjeriti kako diše Trumpova Amerika. Južna Dakota ni meni, a pretpostavljam ni mnogim drugima, nije bila pri vrhu liste želja mjesta koje želim posjetiti u Americi. No, prateći najbolje svjetske studente informatičare, a među njima i ekipu sa zagrebačkih fakulteta FER-a i PMF-a, dobio sam priliku upoznati Rapid City, drugi najveći grad u Južnoj Dakoti i dio ove države.
Jasno, uopće nije iznenađenje da je Trump pobijedio u ovoj saveznoj državi. Ovo je ipak “crvena” država i jedna od onih za koje se daleko unaprijed već zna kome će otići elektoralni glasovi. Republikanci ovdje pobjeđuju zaredom već više od 50 godina! Štoviše, posljednji put kada je Južna Dakota otišla za demokratskog kandidata bilo je još daleke 1964. godine kada su dali većinu glasova Lyndonu Johnsonu, koji je postao predsjednik nakon atentata na Johna F. Kennedyja. Dakle, mora se dogoditi nešto epohalno da bi Dakote (isto, naime, vrijedi i za sjevernog istoimenog susjeda) birale demokrate...
A kako je u toj Južnoj Dakoti? Ne baš sjajno. Ovdje se živi radišno i bez luksuza. Tu vlada prava slika ruralne Amerike. Iako se vlasti trude promijeniti sliku isključivo farmerske zemlje i na sve načine privući ili barem zadržati stanovništvo, to baš i nije jednostavno. Južna Dakota peta je najmanje naseljena savezna država u Americi i ima tek oko 800.000 stanovnika (na površini od 200.000 četvornih kilometara što je otprilike kao pet Švicarski).
– Često nam nedostaje radnika. Pogotovo u sezoni kada treba raditi na farmama – kaže mi Shane Foster dok me vozi iz Rapid Cityja za Denver u Coloradu.
To je inače bila jedna od najdosadnijih cesta kojom sam se vozio u životu. Kilometri i kilometri pustoši. Nema čak ni benzinskih postaja na putu! U šest sati vožnje bezličnom ravnicom prošli smo tek kroz dva gradića i veliko krdo krava. Smrdjelo je kilometrima...
Shane se stjecajem okolnosti iz Teksasa preselio u Južnu Dakotu prije nekoliko godina. Vlasnik je manje naftne kompanije. I, jasno, glasa za Donalda Trumpa.
– Svašta se piše o Trumpu, sada se vole fokusirati na veze s Rusima. Mislim da mediji pretjeruju. Točno je da Trump zna svašta provaliti, ali O.K., napišite to jednom i idemo dalje, smiješno je da iznova seciraju istu temu – poručuje Shane.
I ne voli Baracka Obamu pa mu je laknulo kada je napustio Bijelu kuću.
– Kada je god demokrat američki predsjednik, u mojoj se industriji gube radna mjesta. A kada vladaju republikanci, nama posao ide bolje – dao je moj suputnik jasnu računicu. Ponekad vozi za honorar da popuni budžet. Više poslova radi i Vanessa, recepcionarka u hotelu Hilton Garden.
– Obično radim noćne smjene na recepciji, a danju prevozim putnike ili radim u butiku. Podržavam Trumpa, ali slabo pratim politiku – kaže mi Vanessa i otkriva da nije ni išla glasovati.
Jedan od rijetkih demokrata koje sam sreo u Dakoti bio je vozač taksija, ali ni njemu se nije baš dalo raspredati o politici:
– Mislim da će Trump prouzročiti puno problema. Moji prijatelji ne glasuju za njega, ali imate pravo, ovdje je uvjerljivo pobijedio. Uglavnom u društvu i ne razgovaramo o politici jer bismo se samo posvadili – zaključuje taksist Declan nakon kratke vožnje. Ovdje su svugdje kreće automobilom.
Ulice su široke, a iako je većina stanovništva i ovdje koncentrirana u gradovima to nisu veliki metropolisi. Rapid City nema ni 100.000 stanovnika, a najveći grad Južne Dakote Sioux Falls ima oko 170.000 stanovnika, od kojih je većina stigla tek nakon što je banka Citibank tamo iz New Yorka preselila važno kartičarsko sjedište.
Građani Rapid Cityja su vrlo uljudni i željni pomoći. Opis Hrvatske im zvuči divno, ali i strano i daleko. Nisu mi ostavljali dojam da bi stvarno i posjetili našu obalu, koliko god im zvučala primamljivo. Također, tek spominjanjem Italije dobivaju jasniji dojam o lokaciji Hrvatske, a neki se još sjećaju rata u 90-ima...
Inače, Južna Dakota siromašnija je od sjevernog brata koji ima nalazišta nafte. Južna se proslavila lovom na zlato krajem 19. stoljeća i dolaskom željeznice. Što je dovelo do niza ratova s Indijancima. U Dakoti je devet plemena iz porodice Lakota (i sedam rezervata). Autohtono stanovništvo, američki Indijanci i autohtona plemena s Aljaske, ovdje su druga najveća etnička skupina s oko devet posto, a bijelci čine veliku većinu od 90 posto. Imigranata ovdje nema, ni Azijata, a tek je jako malo crnačkog stanovništva.
Jedno od unosnih gospodarskih područja za Južnu Dakotu je turizam. Naime, upravo je ovdje slavni spomenik američkih predsjednika Mt Rushmore. Na toj planini usred crnogorične šume Black Hills uklesana su lica Georgea Washingtona, Thomasa Jeffersona, Theodorea Roosevelta i Abrahama Lincolna.
Na neobičnu ideju uklesavanja poznatih lica u planinu došao je lokalni povjesničar Doane Robinson. Želio je oživjeti turizam i donijeti malo slave Južnoj Dakoti. Što, pak, i ne odgovara nekim domoljubima jer moraju proputovati pola zemlje da bi se divili spomenicima. Lica su se rezbarila čak 14 godina u razdoblju između dva svjetska rata, a danas privlače više od dva milijuna posjetitelja godišnje.
Indijanci: I mi imamo heroje
No, zanimljivo je da samo desetak milja dalje postoji još jedan povijesni spomenik uklesan u planinu, samo puno manje poznat. Naime, indijansko stanovništvo nakon klesanja lica američkih predsjednika ostalo je žalosno što njihov narod nema tako vizualno opjevane heroje. Pa su poglavice naručili uklesavanje svog junaka Ludog Konja.
Posao je prvo nerado, a potom opsesivno prihvatio Poljak Korczak Ziolkowski. Počeo je klesati planinu 1948. Prvih deset godina to je radio sam, potom je uposlio svoju djecu, svih desetero (!), a radio je na planini sve do svoje smrti 1982. Na žalost, iz ponosa je uvijek odbijao pomoć države pa je isključivo primao privatne donacije. Stoga se spomenik još stvara i nakon gotovo 70 godina!
Osim Mt Rushmorea posjetio sam i taj memorijalni spomenik i stvarno je grandiozan, samo glava Ludog Konja ima 27 metara (što je i 10 metara više od glava uklesanih američkih predsjednika na Mt Rushmoreu), a cijela skulptura će imati 172 metra.
Izgrađen je i prateći muzej s bogatom ostavštinom (puno originalnih fotografija, dokumenata, predmeta), no iznenadilo me da nijedan pripadnik indijanskih plemena ne radi u muzeju i da ne posjećuju puno spomenik. Kao da su prihvatili Korczakovu mantru da je to posao bijelaca i način da bijelci odaju počast Indijancima.
Većina Amerike podrzava Trumpa. Minus Manhattan, Washington, Hollywood i San Francisco. Ali to su ionako ljevičarski globalistički bastioni. U Americi Amerikanci vole svog predsjednika. A zašto i ne bi? Do sad je imao 20ak odličnih poteza. Jest nekonvencionalan i malo osebujan ali ništa pretjerano. Imali su Ameri takvih. Ne rječita laprdala već ljude od akcije. Trump je potreban Americi. Uostalom ne bi bio predsjednik da druga strana nije toliko zaribala pa sad on mora popravljati njihove pogreške.