Andriana Škunca (1944.) na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu studirala je Jugoslavistiku i Komparativnu književnost. Objavila je deset knjiga pjesama. Zastupljena je u brojnim domaćim i stranim antologijama, a njezina poezija prevedena je na gotovo sve europske jezike. Dobitnica je nagrade Društva hrvatskih književnika Tin Ujević za najbolju zbirku pjesama (1999.), Nagrade Vladimir Nazor za zbirku izabranih pjesama (2003.) i životno djelo (2020.), nagrade Kvirin za životno djelo (2020.), te HAZU (2003.), Goranova vijenca za cjelokupni pjesnički opus 2006. i drugih.
Urednica je biblioteke Kairos Hrvatske sveučilišne naklade i časopisa Europski glasnik. Osim poezije piše književne kritike i poetske zapise o likovnim umjetnicima, a tijekom posljednja dva desetljeća posebno je zapažena kao umjetnička fotografkinja. Živi i radi u Zagrebu i Novalji. Već se u prvoj autoričinoj knjizi, osim očiglednog talenta tada pjesnikinje na samom svom početku, jasno razabiru njezine osnovne tematske preokupacije koje će se iz ovog ishodišta razvijati kroz cijeli njezin pjesnički opus: otok, voljeni ljudi te pisanje/fotografiranje, ističe recenzentica Marija Dejanović.
Među tri navedene velike teme njezina pjesništva, poeziju Andriane Škunca ipak primarno karakterizira trajna preokupacija otočnim temama i motivima. Ona ne samo da piše na otoku, ili o otoku, već se njezine pjesme mogu smatrati svojevrsnim oblikovanjem pjesničkog otoka na bijeloj stranici papira, dodaje. Škuncine pjesme, a pogotovo pjesme u prozi, zgusnute su, kompaktne, a opet jednostavnog, pročišćenog stila – kao da su crna slova i bijele praznine otočni suhozid kroz koji prosijava svjetlo, ili kamenito tlo.
