Još dva broja i na redu sam. Ni na kraj pameti nije mi bilo da ovoliko ljudi čeka na red za rješavati i naplatiti osiguranje nakon sudara. Znam, čuo sam, tih sudara ima na sve strane, manjih, većih, ogrebotina na vozilu i čega li sve ne, ali baš ovoliko…
Ali dobro. Dugo čekam, doći ću uskoro na red.
Kao što sam dugo čekao da konačno krenem u akciju i saznam o čemu se radi.
Već dulje vrijeme nešto se događalo s mojom dragom ženom. Često, skoro svaku večer, izlazila je nekamo van. Uvijek sa svojom najboljom prijateljicom, Martom, tu iz susjedstva.
Gledao bih TV, djeca bi bila u svojoj sobi, ona bi se vrtjela po kući, te eto je odjednom, obučena, vidim uredila se, našminkala, kaže mi: "Odo ja malo van! S Martom."
Gledam je tren, kažem joj: "Pa ajde, do kad si vani?" A ona bi mi već u hodu prema vratima odgovarala: "Ma doći ću brzo, idemo malo tu naokolo prošetati!" Mislila je, ona i ta njena prijateljica. Tako sam i ja mislio. U početku.
Vratila bi se za sat, često i ostala više od dva, produžila do kupaonice te nakon nekoliko minuta došla do mene, poljubila me u čelo, kao da sam mrtav, uz pitanje: "Kako si ti proveo noć?" Kao ja sam, eto, bio u šetnji i vani, a ne ostao doma i gledao TV. Pitala bi me: "Djeca spavaju?" i otišla do njihove sobe poljubiti ih i poželjeti im laku noć.
Onda bi malo sjedila u fotelji pored moje, kao gledala sa mnom TV, a zapravo stalno pogledavala na svoj mobitel, nešto na njemu pisala, čitala, ponekad bi se i nasmijala. Valjda tome što je pročitala na mobitel.
Nikad je nisam pitao s kim se to dopisuje, što joj je to tako smiješno… Bilo mi je nepristojno to pitati. Mislio sam ipak je ona moja žena, koja je tek malo prošetala na svježem zraku. S prijateljicom Martom.
I tako, trajalo je to, sve češće i češće.
Jedne večeri izašao sam na balkon zapaliti cigaru. Po običaju, moja žena i njena prijateljica Marta bile su u šetnji. Tu po kvartu, tako mi je barem rekla. A u našem kvartu u večernjim satima jako je mirno. Tek poneko vozilo prođe. I tako, gledajući zvijezde na nebu, pušeći cigaretu dok traju reklame za vrijeme utakmice na TV-u, vidim iza velikog čempresa koji je izrastao između naše i susjedne zgrade svijetla parkiranog vozila.
Nisam na to nešto posebno obraćao pažnju, dok ispod čempresa, pred našom zgradom, u trenutku kad je ono vozilo krenulo dalje, ne vidjeh svoju ženu. Išla je dosta ubrzano te ušla u zgradu.
Bacio sam cigaretu dolje, baš prema ulazu. Ona se na to uvijek ljuti, kaže mi: "Upalit ćeš nešto! Ugasi je tu u pepeljaru i baci u kantu za smeće!" Ali, eto, ja tako "gasim" cigarete. Ušao sam i sjeo u svoju fotelju. Reklame su već odavno prošle, počela je utakmica, ali nije mi to u tom trenu bilo najvažnije. Osjećao sam kako mi je važnije nešto drugo i kako kroz mene prolaze neki trnci, kako mi u glavi nešto vri, tlak, što li već.
Ušla je u stan, skinula mantil u hodniku, pošla u kupaonicu i za koju minutu došla do mene, uz pitanje: "Koji je rezultat?"
Pomalo ljutito rekao sam joj: "Nemam pojma!" Stala je na tren, sjela u svoju fotelju pitajući me: "Pa što gledaš?" A u meni je nešto vrilo te ja upitah nju: "Kako je bilo u šetnji?" Ona će hladno: "OK!" Ja na to: "A gdje ti je Marta?" Ona će, gledajući TV i utakmicu koja je ne zanima: "Pa doma!"
Bio sam već jako ljut: "Čini mi se da si izašla iz nekog vozila?" na što mi ona hladno odgovori: "Taksi smo uzele, otišle smo šetnjom predaleko, nije nam se dalo pješice!"
Tu smo stali. Ona je otišla poljubiti djecu za laku noć, ja sam gledao utakmicu do kraja, a pomišljao sam svašta. Uskoro smo i legli, ali nisam tu noć mirno spavao.
Sutradan sam namjerno i pomalo suludo tražio Martu po kvartu, želeći je slučajno sresti. I sreo sam je i na prvu rekao: "Taksijem se vraćamo doma?" Prvo se zbunila, malo šutjela, a ja budala dodatno je upitah: "Odšetalo se malo dalje od kvarta pa se taksijem vraćamo doma?" glupo otkrivši o čemu se radi, što joj je bilo dovoljno da se snađe i mirno mi odgovori: "Ma da! Nije nam se dalo natrag pješice!"
Vidio sam joj u očima da je brani. Žene uvijek brane jedna drugu.
I znao sam da nešto tu ne valja.
I sljedećih dana izlazila je često, navečer, u šetnju s Martom. "Tu malo po kvartu!" rekla bi mi na izlasku iz stana. I dalje je pisala poruke na mobitel, dobivala nove, čitala ih i smijala se. I sljedećih večeri neko vozilo došlo bi do susjedne zgrade, zadržalo se kratko, nakon čega bi se ona pojavila ispod čempresa.
Odlučio sam je pratiti.
Nekoliko minuta iza nje izašao sam i ja van. Čekao sam da dođe do druge zgrade, gdje živi Marta. I baš tu negdje izgubio sam je iz vida. Martu nisam vidio. A ni svoju ženu više. Vratio sam se do svog vozila, napravio krug, parkirao iza Martine zgrade. I čekao…
Nakon skoro sat vremena jedno vozilo parkiralo se malo dalje od mene, očito pazeći da ga ne primijetim s moga balkona. Na dvadesetak metara od mene i mog vozila. Unutra su bile dvije siluete. Nešto su pričale, a onda se primakle licima i poljubile.
Upalio sam vozilo, dao gas, jak gas i… udario to vozilo straga. Od udarca sam se sav stresao. Vidio sam i njih dvoje unutra. Vozač je izašao van, visok lik, lagana bradica, i krenuo prema meni. Njegova suvozačica, moja žena, ostala je sjediti u vozilu.
Izašao sam van, onaj se derao na mene kao da sam lud, gledao u polomljena vozila, a ja sam u tom mraku, tek osvijetljenom uličnom svjetiljkom, uhvatio pogled moje žene. Rekoh mu kako sam ja suprug žene koja je s njim u vozilu. Stao je, pogledao prema njoj dok je izlazila iz vozila i zašutio. Ona je stajala metar od njega i šutjela.
I tako, rekoh mu kako je on udario moje parkirano vozilo krećući se u rikverc, rekoh mu kako nema potrebe zvati policiju jer je očito on kriv, što će potvrditi i moja žena, koja je i dalje samo šutjela. On je pogledao, prišao joj, nešto joj je rekao, ušao u vozilo, za tren iz njega izašao s nekim dokumentima. Potpisali smo neke papire, on mi je dao broj svoje police osiguranja i otišli smo svatko na svoju stranu.
I evo, sad bi me trebali zvati, moj broj konačno je na redu.
Moja žena je tu noć malo plakala, malo se pravdala kao to je "slučajna avantura", malo je nešto pisala na mobitel i kasnije nešto čitala, ali nije se smijala. Ujutro je pokupila stvari i sišla pred zgradu gdje je on čekao s i te kako straga slupanim vozilom. Njen kofer nije mogao staviti u prtljažnik, već na zadnje sjedalo. Valjda sam mu i te kako polomio vrata prtljažnika pa ga ne može ni otvoriti. Otišli su negdje.
Nisam je više vidio. Djeca odu do nje, ali žive sa mnom.
Evo ga, prozvali su moj broj. Konačno ću naplatiti štetu na svom vozilu.
