Iznenadan odlazak Akija Rahimovskog posljednja je u nizu smrti najpoznatijih domaćih pop-zvijezda nakon Rajka Dujmića, Olivera Dragojevića i Đorđa Balaševića. Iznenadan je i zbog njegovih relativno mladih godina i zbog toga što je bio šok javnosti, koja teško povjeruje da su njezini popularni heroji također samo od krvi i mesa, podložni “raubanju” kao i njihova vojska poklonika.
A ovi spomenuti zaista su je imali podosta jer su na sceni bili prisutni pedesetak godina, što je sasvim dovoljno razdoblje da vam postanu, rekli bismo, poput dijela obitelji. Upravo zato što su počeli raditi u vrijeme Jugoslavije, još je jača njihova prisutnost u regiji, zbog čega su telefonski pozivi novinarima doista bili upućivani iz svih gradova bivše države, a osobno sam putem videolinka gostovao i na beogradskoj televiziji N1, koja je također snimila prilog o Rahimovskom.
Nije bilo ni domaćeg Dnevnika ni Vijesti koje se u prime time terminima, na samom početku emisija, nisu dotakle smrti i karijere Akija Rahimovskog, čime je odano dužno poštovanje čovjeku koji je u Parnom valjku 47 godina pjevao širokopojasnom profilu publike. Pokazuje to da je popularna kultura i kod nas dobila zadovoljavajuće mjesto medijskog postojanja, slično kako se to u svijetu događalo posljednjih godina kad su iznenada otišli, također u relativno mlađim godinama, Prince, David Bowie i neki drugi.
Dakako, postoje razlike među svima njima, pogotovo stoga što su Rahimovski i Dragojević bili pjevači, a Dujmić i Balašević i autori materijala koji su pjevali. No Rahimovski je “posvajao” pjesme koje je pjevao kao da ih je napisao on, a ne Hus, i upravo je u toj sugestivnosti i srčanosti bila njegova velika prednost da bi dosegnuo naklonost široke publike.
No kad već spominjemo inozemne smrti ključnih pop-ikona, možemo si postaviti pitanje kakva je razlika između njih i ovih kod nas. Dok su vani odavno uređena pravila šoubiznisa omogućavala relativno miran život protagonistima pop-spektakala, kod nas je svaka turneja vukla rizike prekomjernog trošenja energije, volje i živaca, pa čak i zadnjih dekada, kad se već potpuno profesionalizirao i domaći šoubiznis, barem za one najpopularnije.
No nije bez veze Hus prije petnaestak godina govorio da nema smisla Parnom valjku nastupati za cijenu ulaznice od 120 kuna kad sa sobom dovede opremu sličnu onoj inozemnih gostiju kad nastupaju u Areni Zagreb, samo što za njihove nastupe publika plaća cijenu ulaznica od 300 i više kuna. U toj sličnosti između sličnog “davanja” i profesionalnosti Parnog valjka – koji je od početaka rada postao sinonim za poštivanje visokih standarda koncertne prezentacije, od svirke do kasnije velikih scenskih produkcija – i razlike spram “prihoda”, vidio se dio boljki domaćeg sustava, u kojem su se i oni najpopularniji morali truditi puno više nego konkurenti iz zemalja u kojima je cijela priča o pop-glazbi i započela.
Otprilike kao domaći mirovinski sustav, kojem prijeti urušavanje zbog malog broja zaposlenih koji “zarađuju” za velik broj umirovljenika, krije se i tužna priča o tome da ni pod “stare” dane Rahimovski nije mogao imati mirnu egzistenciju i spavati na lovorikama koje su ga u javnosti pratile. No ako su oni još i bili uspješni “lovci snova” kod masovne publike, kako se zvao jedan Valjkov album, priča postaje puno depresivnija zapitamo li se kako na tržištu prolaze mlađi domaći rock-bendovi i izvođači i hoće li ikada netko od njih postati “svačija svojina” poput Akija.
Realna procjena, a ne fatalističko prokletstvo, bila bi da će ovi mlađi teško stići ne samo do rock-mirovine, koja više neće postojati, nego će im i djelatni život na pozornicama proteći pred puno manje publike i s puno manje priznanja, od napisa po medijima do masovnosti publike. Ta nemogućnost da se pretvore u “svačije vlasništvo” – jer pop-kultura bi po definiciji trebala biti popularna – možda je najpogubnija posljedica rada na domaćoj sceni, na kojoj već godinama nismo dobili po popularnosti usporedive nasljednike ovih koji pedesetak godina sličnu muku muče, ali su iskazali žilavost u “terenskom radu” i pri obilasku svih potencijalnih “potrošača” po najmanjim selima i najvećim gradovima.
Uzmemo li u obzir pandemiju i sve što je donijela sa sobom, “rano moja hej” ostaje najtočniji Husov poetski opis situacije u kojoj se nalazimo. Kao što je nekoliko generacija školaraca ostalo bez “staronormalnog” života i kontakta sa stvarnošću koja nije samo virtualno, tako je i domaći koncertni biznis, s ionako problematičnim uvjetima, postao nemoguća misija u kojoj su se vjerojatno pogubili i neki mogući nasljednici Parnog valjka i Akija na mjestima svepopularnih heroja domaćeg pop-vesterna.
Sjećam se tih vremena kad se stvarala rock scena. Parni Valjak je uvijek imao poseban način izražavanja i to je bila njegova najjača strana. Članovi grupe se nisu mijenjali, recimo kao Rolling Stones na Cro način.