Ako u nekom filmu glumi oskarovac Philip Seymour Hoffman, onda ga gotovo sigurno vrijedi pogledati. Ne samo zbog redovito izvrsnog Hoffmana nego i zato što on malo kad nastupa u kakvoj bezvrijednoj konfekciji.
Zato ne iznenađuje što je na 19. animafestu, koji se do nedjelje održava u Zagrebu, jedan od najboljih “crtića” australski “Mary i Max” u kojem glas glavnom muškom liku posuđuje upravo Hoffman. Izrađen u tehnici stop-animacije glinom, izvrstan “epistolarni” film s potpisom oskarovca Adama Elliotta opisuje kako je jedno u drugom srodne duše našlo dvoje dobrodušnih osamljenika, djevojčica Mary iz Australije i sredovječni pretili Židov iz New Yorka.
Uz pustolovno nekonvencionalno pripovijedanje što će podsjetiti na dosjetljivost braće Cohen i uz potpuni nemar prema političkoj korektnosti – ali ne s ciljem provokativnosti, nego jednostavno zato što se mnogo toga može bolje izraziti i dočarati ako se prikazuje “bez umivanja” – koji će mjestimično asocirati na ideje Montyja Pythona, crnohumorna zgoda majstorski, ali s razumijevanjem i bez ismijavanja, opisuje dva neprilagođena karaktera.
S obzirom na bogatstvo i preciznost zapažanja, kroz njih spretno progovara i o mnogima drugima koji su se u svijetu oko sebe snašli puno bolje, ali povremeno proživljavaju svoje trenutke duboke psihičke nesigurnosti. Monokromni glineni svijet duhovito oblikovanih likova i prostora koji kao da se nalaze u stanju stalnog rastapanja, savršeno se skladno upotpunjuje sa sadržajem.
“Mary i Max” na programu je kina Movieplex večeras u 21h i, ako niste, svakako ga pogledajte. “Glinenu animaciju” koja je bez problema mogla biti izvedena i kao igrani film nudi i izraelski “9.99$” utemeljen na kratkim pričama Etgara Kereta, dok simpatičan američki “Sita pjeva blues” prebrzo iscrpljuje svojih nekoliko s duhom osmišljenih pripovjednih i animacijskih dosjetki.
O 19. Animafestu čitajte i na blog.vecernji.hr.
Debi prvog diplomiranog animatora
Preksinoć je u zagrebačkom kinu Movieplex održana premijera kratkometražnog crtića “Guliver” Zdenka Bašića. Iako mrvicu previše pažnje poklanja off-tekstu pripovjedača (Pere Kvrgića), prvi hrvatski animirani film s autorskim potpisom diplomiranog animatora meditativno je i maštovito ostvarenje poetično postapokaliptičkog ugođaja koje, kako i valja, komunicira ponajprije slikom odnosno likovnošću. Po sadržajnim (svojevrsna kritika konzumerizma i ljudske nezasitnosti), ali i vizualnim motivima, basnolika zgoda u sjećanje će, među ostalim, prizvati igrane filmove poput “Metropolisa” Fritza Langa i “Čovjeka od pruća”. (jh)
