Došao je negdje oko dva, dva i pol. Pozvonio, a ja sam mu odmah otvorila. Protrnula sam kad sam ga ugledala. Čabo. Čini mi se da ga tako zovu u kvartu. Lokalni diler i kriminalac. Ali rekao je da nije on. Ustvari, nisam ga ni pitala, sam se predstavio kao Filip Lončar, susjed iz zgrade preko puta. A možda se i zove tako pa ga samo zovu Čabo. Pita za Vjeku. Kažem mu da je od jučer na putu i da se vraća prekosutra. Onda je ušao u stan, baš kao da se znamo godinama. Kad je ušao u dnevnu sobu, onako s nogu rekao je da ima poruku za moga muža. Kaže da je u Zagrebu bio s izvjesnim Markom Frljićem, Vjekinim školskim kolegom koji se prije nekoliko mjeseci vratio iz Amerike i puno ga pozdravlja.
Sada navodno živi u Zagrebu i sprema se ovih dana doći do nas.Filip Lončar ili možda Čabo iz džepa izvadi papirić koji mi pruži. Na njemu je napisan broj Frljićeva mobitela. Glas mu zvuči prilično muževno, no jako promuklo, kao da se do maloprije derao na utakmici ili možda u kakvoj pilani.A onda je najednom u meni nestalo straha. I tjeskobe koja je do njegova dolaska počela ovladavati mojim tijelom, nakon što sam za ručak pojela komad pizze.Kažem mu da sjedne i iz frižidera donosim dvije limenke piva. Odbija. Želi samo sok. Sav je nekako čudan taj Filip Lončar, za kojeg sam bila siguran da je Čabo.Vani je toplo, pravo kasno proljeće, a on je do grla bio zakopčan u crnu kožnu jaknu. Predložim mu da je skine. Ne sluša me otprve. Kada sam mu iz frižidera donesem sok, izgleda da mu konačno postaje vruće. Skida je jaknu. Odnosim je na vješalicu iako se jako buni i hoće da ostane uz njega.Sjedam u fotelju preko puta njega, prekrižim noge i želim ga baš SVE pitati.On ne zna da sam prije njegova dolaska jako željela da mi netko pozvoni na vratima. Bilo tko, pa makar i on, Filip Lončar za kojeg sam pomislila da je Čabo. Za početak ga pitam odakle pozna Vjekina kolegu Marka Frljića.
– Uh... Otkad se mi poznamo...! – odgovara, a ja ga dalje hladno pitam:
– Zar ste i vi bili u Americi? – nišaneći pogledom napeti torzo ispod zelene majice kratkih rukava koja mu savršeno pristaje uz mišićavo tijelo.
– U Americi? – iznenađeno će on.
– Što niste rekli da se gospodin Frljić upravo vratio iz Amerike? – uzvratim.
– Ah da, to... Ma ja njega znam još otprije... Prije Amerike...Prestajemo razgovarati o Vjeki i Frljiću. Razgovaramo o drugim stvarima. Vremenu, turizmu, teškim vremenima koja nas sve skupa pritišću, o životu...
Iznenada zaključujem da mi vrijeme s njim brzo prolazi. Kada je došao, bilo je dva. Ili dva i pol. Sada je šest. Ili sedam. I dalje pijem pivo, a on sok. Ako poželi još jedan, morat ću otići u dućan jer nemam više sokova. Pa što, ostavit ću ga u stanu i donijeti mu sok.Kada počne pričati o Parizu, ostajem izvan sebe. Već godinama molim Vjeku da me odvede tamo, ali on to uvijek odgađa. Kaže da je živio na Montmartreu. Osjećam kako mi vrućina udara u glavu, a obrazi bride.
– A... vi pišete...? – pitam poput djevojčice.
– Pišem... što...? – pita zbunjeno.
– Pa pjesme... romane...
– A ne! Bio sam okružen takvim ljudima, ali ne... Ne bavim se pisanjem.
– Oprostite... a čime se vi bavite?
– Financijama. Isključivo financijama! Sedam je prošlo. Pitam ga je li za večeru. Pristaje. Gotovo je. U trenu posve zaboravljam da negdje tamo u Londonu postoji Vjeko. I ako postoji, ja ga ne poznam. Ne, ja više nemam muža. Onoga koji često putuje i rijetko razgovara sa mnom. Onoga koji mi uvijek za rođendan pokloni nešto zlatno – narukvicu, ogrlicu, naušnice...Ovaj čovjek je večeras moj. S njim ću početi od nule. Neobrijan je i malo zaudara na znoj. Okupat ćemo se zajedno u velikoj hidromasažnoj kadi. Za večeru imam krasan pjenušac. Može? Ne, ne, ne bih pjenušac. Hvala.
A da nije liječeni alkoholičar, pomišljam. Odlazim u dućan i ostavljam ga samog u stanu. Putem se tresem, a u trgovini mi glas podrhtava. Osjećam da to još uvijek nisam ja. Vraćam se. I dalje je u fotelji. Lista Gloriju i smješka mi se. Ima lijepe zube. Još jače drhtim. Nakon večere bit će moj. Samo... hoću li izdržati dotad? Ponovo me opušta pričom. Smiruje drhtaje moga tijela. Šarmiram ga. Riječima. Bojom glasa. Govorom tijela. Ustajem donijeti nešto iz kuhinje iako ne znam što. Uvijam bokovima. Pijana sam. Kada se vratim iz kuhinje, napravit ću krug oko stola, prići mu s leđa, staviti mu ruke na ramena. Polako, ali sigurno ostvarujem naum. Kao svaka žena na svijetu. Još samo ruke. Ruke.Ustaje. Govori da mora ići. Očajnički ga zadržavam. Molim da ostane. Neće jer i previše je već tu kod mene, kod obične, najobičnije uspaljene ženturače čiji je muž daleko. Došao je samo prenijeti informaciju za moga muža. Bože, pa ja opet imam muža. Zahvaljuje na večeri i pruža mi ruku. Poželim ga pljunuti. Ipak neću jer sam fina dama, zar ne? Kada se pozdravljamo na vratima, ne želim ga gledati u oči. Kada zatvorim vrata, zaključavam ih. Do kraja. Bijes ustupa mjesto tjeskobi. Opet. Osjećam sjetu iako ne znam za čim.Sjedam pred TV. To je moj stvarni svijet. Ni na jednom programu nema ništa.
Stavljam teletekst.
KRVAVA PLJAČKA BANKE 115115
Danas nešto poslije 13 sati opljačkana je poslovnica Proxy banke u Budinićevoj ulici. U pljački je jedan djelatnik banke smrtno stradao, a drugi je teško ranjen. Pljačku su izvela dvojica naoružanih, maskiranih razbojnika, od kojih je jedan uhićen. Prilikom uhićenja pružao je otpor te je lakše ranjen. Za drugim počiniteljem intenzivno se traga. Policija je okružila šire područje grada. Visok je oko 190 cm, snažnije građe, tamnih očiju, kraće kose kestenjaste boje sa šiltericom na glavi. Odjeven je u zelenu majicu kratkih rukava. Neslužbeno se doznaje da je riječ o otprije poznatom kriminalcu Josipu Kljakiću zvanom Čabo.Zurim u ekran širom otvorenih očiju. Koji lažljivac!
Može proći kao - anegdota. (Pogledati u rječnik značenje riječi "anegdota".)