Rijetko se događa da se u Zagrebu otvara nov galerijski prostor i da je pritom na ulici zbog toga zaustavljen promet jer se okupilo more ljudi.
To se doista dogodilo, u Mesničkoj ulici, gdje je otvorena nova galerija Trotoar, a čast da prvi u njoj postavi samostalnu izložbu pripala je Pavlu Pavloviću, jednom od ponajboljih naših figurativaca mlađe generacije.
Nedostaje li Zagrebu kulturnih zbivanja poput ovog otvorenja?
Otvaranje novih galerijskih prostora i prostora za umjetničke projekte izuzetno je bitno za Zagreb jer se time širi kulturni krug i stvara vibrantnost umjetničke scene. Otvorenje je bilo sjajno posjećeno i nadam se da je ovo samo početak takvih inicijativa, za kojima Zagreb i kulturna javnost metropole očito imaju potrebu.
A što kronično nedostaje mladim slikarima, dakle i vama, u Hrvatskoj?
Tu bih se nadovezao na prethodno pitanje. Svakako su to izložbeni prostori i adekvatni umjetnički ateljei. Mnoge kulturne institucije, muzeji i galerije u gradu znatno su oštećeni ili zatvoreni nakon potresa, od Umjetničkog paviljona, Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti, Muzeja za umjetnost i obrt do galerije Greta u kojoj su mladi umjetnici nakon što završe Akademiju često dobivali prvu priliku za izlaganje.
Svoje slike opisujete kao problematične. Zašto i za koga problematične?
Uvjetno rečeno problematične. Svakako mislim da nisu lake za konzumaciju. Primijetio sam da često kod gledatelja izazivaju podvojene osjećaje - s jedne strane su vizualno privlačne, dok s druge strane izazivaju osjećaj nelagode, možda zbog prenatrpanosti i nerijetkog koketiranja s elementima kiča. Nikad nisam bio previše zainteresiran za umjetnost u službi dekoracije i smatram da slike trebaju na neki način poticati pa čak i provocirati gledatelja.
Na njima nerijetko citirate važne vam autore iz povijesti umjetnosti i povijesti filma. O kojim uzorima je riječ?
Moji interesi u umjetnosti sežu od klasične slike kasne gotike, renesanse i manirizma, preko filmskih eksperimenata Hansa Richtera, montažnih postupaka Dzige Vertova i Sergeja Mihajloviča Ejzenštejna, Kristlovih animacija i pop arta do današnje digitalno generirane umjetnosti. Sve što me na neki način pokreće i potiče skupljam i implementiram u svojim radovima. U ovom najnovijem ciklusu “Trijumf vrlina” glavni fokus mi je bio na kasnogotičkom i ranorenesansnom slikarstvu, ponajprije na njihovu shvaćanju prostora, kompozicijskih načela i rješenja likovnih problema koja možemo smatrati čak i u današnje doba poprilično nekonvencionalnima. I sam naziv ciklusa preuzet je od slike Andree Mantegne iz 1502. godine, meni veoma bitne na koju se često vrlo rado vraćam.
Slike su vam pune metafora... O čemu najradije kroz njih progovarate?
Trenutačno se najviše pokušavam baviti vizualnim i informacijskim džumbusom u kojem živimo i novim sustavom komunikacije sastavljenim od memeova, emojia, gifova, akronima… Zanimljiv mi je susret digitalne i fizičke stvarnosti u kojoj plovimo i koju je sve teže diferencirati.
U ranijim radovima kritički se odnosite prema konzumerizmu i potrošačkoj kulturi.
Ovaj novi ciklus nije toliko fokusiran na kritiku društva, više je okrenut mojim interesima iz područja umjetnosti u koje sam pokušao ugraditi nove oblike komunikacije iz digitalne sfere u kojoj svakim danom sve više sudjelujemo. Također, bio sam zaokupljen pitanjem mogućnosti tradicionalnog oblika slike u današnjem svijetu konstantnih vizualnih podražaja.
Koji je proces rada na jednoj slici?
Idejni proces nekada traje jako dugo. Najčešće ideje bilježim u formi skice/crteža dok god mi sve skupa ne sjedne na mjesto. Usporedo s tim radim foldere referentnih djela iz povijesti umjetnosti, filma i književnosti, skupljam linkove za interesantne pojave na koje nailazim surfajući digitalnim prerijama. Kada imam gotovu skicu, slikarski proces traje od par tjedana do par mjeseci. Sve skupa to vidim kao jedan živi organizam koji se gradi i nadopunjuje kako se ciklus razvija. Uglavnom, paralelno slikam više slika s obzirom na zahtjevnost tehničke izvedbe i sušenje pojedinih slojeva ulja. Finalni dio je izlagački segment.
Je li NFT budućnost umjetnosti ili samo eksperiment koji ne može parirati klasici?
Umjetničke forme ne bi trebale biti tu da pariraju jedna drugoj već da se razvijaju i nadopunjuju. Ideja NFT-a je poprilično mlada i nije još dovoljno definirana da bismo o njoj mogli govoriti isključivo kao o umjetnosti, no svakako mislim da se takva vrsta “tokenizacije” može koristiti i razvijati kroz razne aspekte umjetničkog izraza. Ako gledamo NFT isključivo kao digitalne sličice na zaslonu telefona, to mi se čini bliže formi kolekcionarskih sport ili fantasy sličica nego samom umjetničkom djelu.
Slike su vam na granici razuma i mašte... Kakav je odgovor publike i kritike na ono što vide na njima?
Moram priznati da u zadnje vrijeme i kritika i publika dosta dobro čitaju moje slike. U prošlim ciklusima me se ponekad vezalo za likovne pravce koji su bili orijentirani k istraživanju podsvjesnog i uz koje se ja osobno nisam previše poistovjećivao. Danas mi se sve češće dešava da ljudi komentiraju kako su nazočili nekom događaju ili vidjeli scenu koja ih podsjeća na moju sliku.
Može li umjetnost definirati naš specifičan kulturni identitet i, ako da, kako?
Pitanje kulturnog identiteta je vrlo složeno, pogotovo u današnjem trenutku globalnog društva u kojem su granice sve manje opipljive i razlike između društvenih specifikuma sve manje uočljive. S druge strane, mislim da umjetnost može poprilično dobro reagirati na sadašnji trenutak i dati dobar osvrt na stanje u kojem se to društvo nalazi.
Kada je mali Pavle Pavlović shvatio da ima likovnog dara i od koga ga je naslijedio? Originalno vam je želja bila da postanete scenograf?
Pretpostavljam da sam to naslijedio od moga oca Zorana Pavlovića, grafičkog dizajnera, čija je primarna ljubav bila dizajn knjiga. Od malih nogu sam crtao i na neki način se likovno izražavao, no tek nakon srednje škole shvatio sam da bi to mogao biti moj životni poziv. U srednjoj školi za primijenjenu umjetnost i dizajn bio sam na odsjeku za scenografiju i u tom periodu sam se više vidio u toj formi umjetnosti. To je trajalo dok nisam počeo intenzivnije slikati i jednostavno sam se zarazio.
Bavite se likovnom edukacijom mlađih naraštaja na Akademiji likovnih umjetnosti, dakle, što je važno naučiti ih, kakvu poruku im prenijeti o slikarstvu u vrijeme kada je sve instant i na klik mišem te kratkog daha?
Trenutačno sam docent na slikarskom odjelu Akademije likovnih umjetnosti. Umjetničko obrazovanje je poprilično kompleksan sustav čiji je specifikum da ne postoje “točni” odgovori. Slikarstvo je danas u popriličnom raskoraku s vremenom, zahtijeva dosta koncentracije i sustavnog rada. Vrlo je bitan individualni pristup pri rješavanju likovnih problema. Kroz taj sustav uče se rješavati formalni i tehnički aspekti likovnog djela, kompozicijske zakonitosti, teorijske postavke boje i prostora te na kraju implementiranje vlastitog vizualnog koda.
