Najprije je Estera bila kod mene; donijela mi je nekakav jadan ručak i rekla da je ljosnula, kod Rogine, na biokemiji. Ležao sam u krevetu prilično bolestan; tresla me nesnošljiva groznica i mučila jaka glavobolja. Ubrzo poslije Estere, pojavio se Altman; došao je po svoj paket Iz Valpova. Altmanu sam rekao da iz ormara sâm uzme svoj paket i stare stripove da se ja ne moram dizati. Nevolja je bila u tome što se bilježnica s pričama Markizova kočija nalazila zatrpana među novinama i stripovima, kamo sam je sakrio, da je netko ne bi potajno čitao. Jako sam se začudio kad sam čuo Altmana: ”Markizova kočija … o, pa! što je sad to...?”
Na svu sreću on je odmah zatvorio teku, bez ikakvog propitkivanja. Jednostavno je prešao preko toga kao da ništa nije vidio; književnost ga nimalo nije privlačila. Altman je otišao. Obećao mi je da će reći Žirovu da mi donese jedan kombinirani prašak za glavobolju.
Čekajući Žirova, sasvim sam izgubio strpljenje. Nemoć, groznica i glavobolja su se pojačavali. Bio sam u strašnoj muci. Nisam znao kako leći, kako se pokriti, što učiniti… Počelo me hvati nespokojstvo, kad netko pokuca. Rekao sam glasno: hvala Bogu; bio sam uvjeren da je to Žirov.
Ušao je nepoznati mladić. Pitao je za Branka i onda mi objasnio da će on odsada spavati na Brankovu mjestu. “Zovem se Stjepan, Stipan; svi me inače zovu Steve; studiram medicinu, petu godinu kao i Branko. Prezime mi je malo zaguljeno: Munižaba. Ali što mogu! Što je tu je!”
Od samog početka bio je vrlo učtiv: taj dečko koga svi zovu Steve! Čak smo si, isprva, govorili vi; međutim, nakon nekoliko izgovorenih rečenica sve se rastopilo, on je odmah zagospodario prostorom. I doista, odjednom, sve je u sobi živnulo. Zidovi i sve stvari između njih, poprimiše njegovu narav, njegovo vedro lice, njegovu nijansu boja, njegove hitre pokrete, bezazlenost njegovih očiju, način njegova govora… Mlad, nemiran, brbljav, u stalnom kretanju, s pjesmom i zviždukom na usnama; gledao je u istom trenutku u stotinu različitih predmeta; i sve je bilo kako se dolikuje, kako treba, kako se pristoji. Tako da ni najveći moralista ne bi mogao otvoriti svoje laloke.
Ponudio mi je odmah svoju pomoć – “doduše na skroman način”, rekao je; jer nismo imali, ni jedan ni drugi, nikakvih sredstava, ni prebijene pare, pa čak ni za jedan najobičniji čaj.
Prišao je mom krevetu i pitao me želim li da me izmasira. “To može pomoći lakšem protoku krvi”, rekao je gledajući me širokim pogledom. Masirao me je žustro, prilično grubo, nadajući se da ću se oznojiti. Ali to se nije dogodilo; i on me onda potrpa pokrivačima i na kraju je nabacio jedno vuneno ćebe preko moje glave. I dok sam ležao ispod te ćebadi, on nije ništa govorio: šutio je. (Za mene to je bilo vrlo zagonetno: on dakle zna i šutjeti!). Dugo ga nisam čuo niti osjetio da se miče, pa sam pomislio da čita novine ili da nešto drugo radi. Onda sam se najednom uplašio, jer mi je palo na pamet da se nije kojim slučajem domogao one moje teke. Tješio sam se pomalo s time što sam bio siguran da sam je stavio na svoj krevet, sasvim do zida, čim je Altman otišao. Imao sam stalno osjećaj da je teka kasnije pala ispod kreveta.
Tek kad sam se malo pomakao u krevetu, čuo sam ga kako kaže:
“Čije je ovo, ovaj roman? Ovo tu, u teci?”
“Što…?” viknuo sam uzbuđeno i prestravljeno.
“Izvrsno je napisan taj romančić; jako dobro. To si ti napisao? Stvarno mi se sviđa.”
Srce mi je posrtalo kao zalutali tramvaj u nekom jadnom predgrađu; ali sam i dalje šutio. Na sreću, i on je zašutio. Kako je došao do teke i kako to da ju je otvorio? Čitao ju je cijelo vrijeme dok sam ležao pokriven po glavi. Više od pola sata!
Najzad sam mu rekao, oh! više ne mogu izdržati pod tim ćebetom, “jako sam se oznojio”, on me je otkrio, obrisao, pomagao mi da se preobučem u čistu odjeću; i u isto vrijeme neprekidno je govorio; govorio je stalno; nadugo je pričao o sebi i svom plandovanju; do najsitnijih pojedinosti! Kako bih volio da sam mogao dio toga zapisati, snimiti i sačuvati! Ali to je bilo nemoguće, jer je vremena bilo malo.
Najprije mi je govorio o rezultatima zanimljivog znanstvenog istraživanja o čestim pojavama ludila (idiotizma) i drugih psihičkih poremećaja (naročito kod male djece: čak 71% njih su potpuni idioti). Istraživanja su bila obavljena u močvarnim predjelima nekoliko srednjoeuropskih zemalja, pod okriljem Svjetske zdravstvene organizacije.
Međutim, mnogo su uzbudljiviji njegovi doživljaji s putovanja u Poljsku, Rusiju, Norvešku, Austriju, Švicarsku, Belgiju i Njemačku. Uglavnom, sve njegove priče svode se na hvalisavo iznošenje vlastitih donžuanovskih pustolovina. Zorno je opisivao neobične ljubavne običaje u pojedinim zemljama i onda tu uklapao svoje zanosne susrete s lijepim ženama iz tih zemalja. Pričao je vrlo slikovito pomažući se kretnjama tijela, mimikom, smijehom; i isto je tako, i još više, rabio mnoge grube riječi, rizične izraze, pa čak i one nedopustive imenice, glagole…; ponekad bi, zbog toga, i sam pocrvenio. Cilj mu je dakako bio ostaviti u mukama, što dulje, pritiještenu zmiju ispod kotača markizove kočije.
Jedna od tih čudesnih njegovih ljubavnih priča, koju mi je ispričao te večeri, gotovo ga je dovela na rub plača; radilo se o njegovom susretu, u Beču, s mladom, lijepom Grkinjom i o njihovom nezaboravnom provodu, koji je trajao cijeli mjesec dana, u gradiću Schwyz, kraj bajkovitog jezera, okružena slikovitim planinama. Iznad jezera nalazila se mala crkvica, zapravo fino uređena kapela koja je njima postala važno kultno mjesto.
Lijepa Grkinja zvala se Nina Muskuri i studirala je medicinu u Beču. Rekao je kako su se svake večeri njih dvoje sastajali ispod zvonika crkvice. Nina je poznavala sestru Agnezu iz obližnjeg samostana, koja im je davala ključeve čeličnih vrata crkve. Ključeve je skrovito ostavljala na pladnju na kome im je svakog dana, u pet sati, donosila čaj i roščiće corne de gazelle, dopremljene iz Feza; tu čuvenu marokansku poslasticu dopremali su redovito u Schwyz, ali to nije bila željena slastica Nine Muskuri; njezina jedina i prava slastica bila je ljubav u podnožju glavnog crkvenog oltara. U početku, Steve je osjećao stanovitu nelagodu u toj raboti; to se čak osjetilo i u njegovom pričanju kad je podrobno opisivao taj čin; ali nelagoda je ubrzo iščezla.
Dok je Steve zorno iznosio svoju priču, mislio sam neprekidno kako ću to njegovo iskustvo iskoristiti kao motiv za jednu moju novelu; ta moja odluka postala je još čvršća kad mi je on rekao da je Nina čitala mnoge francuske pisce koji su zagovarali slobodu u ljubavi, slobodu u svim oblicima i na svim svetim i inim mjestima. Francuska književnost je u tome izuzetno bogata; mnogi veliki pisci su u tome obilato sudjelovali.
Njegovo pripovijedanje teklo je do u kasnu noć. Sigurno je bilo već 3 sata poslije ponoći kad je, na svu sreću, nenadano ustao; morao je otići do kupaonice i oprati zube prije spavanja. U njegovoj odsutnosti, pokušavao sam se pribrati; gorio sam u svim oblicima groznice; visoka temperatura me je tresla nemilice, tako da sam lebdio u nekom nejasnom bestežinskom dijelu svemira, koji se povijao i grubo lomio i propadao ispod mene; sva stvarnost u meni i oko mene uistinu je bila obavijena nekakvom lelujavom, neodgonetljivom maglom koja je curila iz Shakespeareovih tragedija. U kuhinji se čulo najprije prevrtanje a zatim i tresak nekog sirotinjskog posuđa; bojao sam se da Steve tamo nešto ne dira što nije naše; gazdarica bi nas sutra izbacila van, na ulicu, bez imalo milosti. Ali sve je bilo u redu. On se vratio umiven, svjež i dobroćudan. Prijateljski se i vrlo zadovoljno smješkao, kao da je upravo doputovao iz Švicarske.
“Jesi li već zaspao?” upitao je kad se vratio. “Dobro si izdržao.” I onda je ispričao kako je jednom, isto tako, nekome unedogled nešto pričao, u kasne noćne sate, kad je na koncu ustanovio, da je onaj, kome je pričao, spavao čvrstim snom.
“Bilo mi je tada zbilja vrlo neugodno”, rekao je, “Pričao sam zidu.... Ti si, naprotiv, vidio sam, sa zanimanjem sve slušao.” A onda je vrlo glasno i s neočekivano strogim glasom upitao: “Zar te je to uistinu zanimalo? Ja sam mislio da ti to slušaš jer si dobra duša.”
U tom trenutku, upravo kad je to izgovorio, začuo se strašan tresak na vanjskim kućnim vratima. Steve je odmah istrčao. Ni ja se nisam mogao suzdržati pa sam pošao za njim. Našao je svog prijatelja Branka kako mrtav leži na pločniku ispred kućne kapije. S druge strane kolnika, u ulici 8. maja, mirno je stajala zapregnuta markizova četveroprežna kočija sa zgaženom zmijom, koja se još propinjala ispod zadnjeg kotača kočije.
Gospon Dumančić, da ne duljimo: s dužnim poštovanjem, ako se zbog godina više ne možete baviti florom izlaz nije samo u pisanju. Ima još ohoho aktvnosti kojima se možete baviti sjedečki, ostavite lijepu književnost onima koji je znaju proizvoditi. Lijep Vam pozdrav.