Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 113
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
Bojana Burnać

Hrvatski film napreduje, ali žene i dalje stoje na istom mjestu

18.08.2020.
u 11:11

Bojana Burnać magistra je snimanja, radi kao direktorica fotografije, podvodna snimateljica, redateljica, scenaristica i edukatorica. Prva je žena u povijesti hrvatske kinematografije koja je snimila dugometražni igrani film, “Ajde, dan... prođi...” redatelja Matije Klukovića.

Bojana Burnać magistra je snimanja, radi kao direktorica fotografije, podvodna snimateljica, redateljica, scenaristica i edukatorica. Prva je žena u povijesti hrvatske kinematografije koja je snimila dugometražni igrani film, “Ajde, dan... prođi...” redatelja Matije Klukovića. Svojim dokumentarcem “Moj život bez zraka” prije tri godine poharala je najprestižnije filmske festivale kao što su Karlovy Vary i Hot Docs. Ove godine članica je žirija na 21. Mediteran Film Festivalu koji se od 19. do 22. kolovoza održava u Širokom Brijegu.

Vaš redateljski prvijenac “Moj život bez zraka” nagrađen je na najprestižnijim svjetskim festivalima. Sada, s određenim odmakom, kako ste zadovoljni učinjenim? Ljestvica je podignuta poprilično visoko, je li to i određeni poticaj, ali i opterećenje za dalje?

Cijelo iskustvo postavljanja ljestava s tim filmom naučilo me koliko je puno nestabilnih i krhkih terena u našoj zemlji te, ako ljestve želim postaviti negdje visoko, da bi izdržale veliko opterećenje, prvo trebam naći stvarno dobru podlogu gdje ću ih fiksirati, inače sve može ispasti kao osobni spoticaj.

Taj film dijelom je bio i vaša osobna priča. Kako birate teme?

Prvo moram voljeti misliti o nečemu, tema mi mora biti bitna i privlačna u svom potencijalu vrijednosti. Mislim da jedino što imamo u životu jest vrijeme. Način na koji provedemo to vrijeme jest naše iskustvo. Iskustva koja imamo oblikuju naš identitet, zato mi je važno da stvarnost koju snimam mogu prihvatiti kao dio svog života.

Snimali ste ga čak pet godina – kako izgleda vaš kreativni proces?

Rad na filmu moj “Moj život bez zraka” bio je specifičan zbog toga što sam se angažirala kao profesionalni ronilac na dah te sam sudjelovala u znanstvenom medicinskom istraživanju o fiziologiji ljudskog tijela u apneji. U početnoj fazi rada zadala sam si određene uvjete snimanja za postizanje autentične slike o glavnom liku filma Goranu Čolaku, svjetskom rekorderu u ronjenju na dah. Da bih ih tehnički izvela s kamerom, morala sam biti utrenirana. Također, moje iskustvo ronjenja na dah bilo je alat za razumijevanje Gorana i put traženja pravih pitanja za njega kao izrazito introvertiranog čovjeka. Zbog potreba snimanja otišla sam i u scuba ronjenje. To me odvelo do speleoronjenja pa sam završila školu za speleologa. Tako taj kreativni proces rada na filmu integriram dalje u svoj život i novi rad.

Prva ste snimateljica u povijesti hrvatske kinematografije koja je snimila dugometražni igrani film. Što to govori o našem filmu i o ženama u njemu?

To govori da je hrvatska kinematografija jako napredovala u zadnje vrijeme, a žene su općenito i u filmu još uvijek na istom mjestu.

Kako ste vi izabrali ovo zanimanje? Što vas je privuklo snimanju?

Kao dijete maštala sam o upoznavanju prostora i ljudi koje sam gledala u filmovima. Kamera mi se činila kao vrsta putovnice s kojom mogu ići na mjesta i ulaziti u priče ljudi, koje bi mi inače bile nedostupne. Zahvalna sam svim ljudima koji su bili ispred moje kamere jer su mi obogatili život svojim iskustvima. Ima nešto i u procesu predočavanja emocija kroz sliku i mojoj potrebi da reagiram na svijet u kojem živim. Snimanje odgovara mom autentičnom stanju uma.

Vani je uvijek naglasak na tome da su žene u filmu “zapostavljene”, pa i manje plaćene od muških kolega. Kako je, po vama, kod nas i koliko ste općenito zadovoljni statusom i odnosom prema ženama na filmu? I ima li uopće potrebe govoriti o tome?

Očito je da se na status žena u filmu gleda kao na neke slučajeve, često na način kao da su se one i slučajno dogodile. Kada se o tome govori, onda se propitkuje kakav je taj slučaj ovdje ili ondje, kao da je sve još u fazi proučavanja prije nego što se bude mogla donijeti odluka. Sjećam se Međunarodne konferencije o poziciji žena u filmskoj industriji održane u Zagrebu. Na njoj su govor držale bitne žene nagrađene za svoj rad na filmu, koje su, govoreći o postizanju svog poslovnog uspjeha, govorile o tome kako su se prestale šminkati i kako su promijenile stil odijevanja ili kako igraju na kartu straha, i to da bi bile prihvaćene od svojih muških kolega. Postaje upitan njihov uspjeh. To se može postići i s gajbom piva, ako žena ispije jednako ili više boca piva od muških kolega, odmah bude prihvaćena u snimateljsku ekipu. Postavlja mi se pitanje o kome pričamo kada pričamo o diskriminaciji žena te kakvi su to ljudi pred kojima je moguće tako zaigrati i postići svoj cilj? Apsurdno je da se o tome uopće može govoriti. Imamo odvojene WC-e, kako stvari stoje, mogli bismo imati i odvojene autobuse. Neki način borbe protiv toga je potreban. Govor koji sam ja izabrala jest moj kontinuirani filmski rad.

Trenutačno radite na jednom novom projektu?

Kao snimateljica radim na novom dokumentarnom filmu “Svi Hassanovi ratovi” u režiji Roberta Bubala i Olimp produkcije. Riječ je o filmu čiji je glavni lik nagrađeni Večernjakov novinar Hassan Haidar Diab koji je posvetio svoj rad borbi protiv terorizma. Osim toga, zabavljam se pišući scenarij za novi film.

Izašli smo iz karantene koja je zahvatila cijeli svijet. Poprilično je neizvjesno što će se dalje događati. Mnogi su bili primorani na predah i vrijeme su iskoristili za sebe. Kako je sve ovo utjecalo na vas?

Karantena je odgodila planirano snimanje spomenutog dokumentarca u Bejrutu, koje je zbog novonastale situacije u tom gradu i dalje neizvjesno. No sama izolacija od ljudi i društvenih događanja meni nije strana pa sam dobila vrijedno vrijeme za smireno promatranje situacije.

Što vam je najviše nedostajalo iz “normalnog” svijeta?

Nedostajali su mi nenormalni ljudi. A što se neizvjesne budućnosti tiče, ipak se nadam nečemu normalnom u ovom jedinom svijetu koji imamo.

Na 21. izdanju Mediteran Film Festivala, koje će ići online, u ulozi ste jedne od članica žirija. I sami ste kao autorica ranije sudjelovali na tom festivalu?

Volim MFF zbog dobrih ljudi koji ga stvaraju i trude se da festival bude blizak svim ljudima. Kada su me kolege s MFF-a pozvali da budem u žiriju, to za mene nije bio zadatak nego čast!

Za kraj, što gledate kad ne radite? Je li vas se posebno dojmila neka serija ili film?

Igrana serija “Pose” oduševila me svojom glumačkom postavom i ekipom ljudi koja stoji iza tog projekta. Radi se o mnogočemu iz perspektive transosoba, koje zapravo nisu trans jer nisu u tranziciji iz jednog u drugo, nego su uvijek jedno. Kao da se zapelo u jezičnoj dosjetljivosti kada ne možemo smisliti bolju riječ koja bi opisala njihovo iskustvo sebstva. Slično je i sa ženom.

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije