Kad redatelj James Cameron u film ubaci djecu, užitak gledanja je zagarantiran. Tako bi otprilike mogao glasiti poučak koji nas je naučio “Avatar: Put vode”. Doduše, nije da to nismo naslućivali i iz njegovih prijašnjih filmova. Zašto je “Terminator 2” privlačniji od “Terminatora”? Dobar dio odgovora leži u liku mladog Johna Connora koji je Terminatorom manipulirao onako šarmantno kako to samo djeca znaju. Zašto je nastavak “Aliena” neusporedivo zanimljiviji od prvog filma? Pa ima djevojčicu koju Ripley štiti po svaku cijenu. Lik djevojčice toliko je moćan pokretač radnje da zbog nje čak i ženka aliena promijeni ponašanje, a to gledateljima nije čudno niti neuvjerljivo. Gotovo je identičan odgovor na pitanje zašto je “Avatar: Put vode” znatno bolji od “Avatara” – ima nekoliko razloga, ali golem dio privlačnosti filma krije se u dječjim likovima. Nastavak “Avatara” spektakularan je u svakom pogledu pa jedno ili dvoje djece nije dovoljno za skalu po kojoj je baždaren ovaj film. Novi Cameronov film ima čak pet dječjih likova. Neteyam (Jamie Flatters) je najstariji sin Jakea Sullyja (Sam Worthington) i Neytiri (Zoe Saldana), spretan je lovac i očev veliki ponos. Lo’ak (Britain Dalton) srednji je sin, buntovnik ne baš bez razloga, uvijek nekako u sjeni starijeg brata, što ga jako ždere te želi ocu dokazati da je jednako sposoban kao i Neteyam, no stalno upada u nevolje. Tuk (Trinity Jo-Li Bliss) je najmlađa kći, u klasičnom holivudskom filmu ona bi bila slatkica čije pojavljivanje na ekranu s lakoćom raznježi publiku. Usto, Jake i Neytiri posvojili su Kiri (Sigourney Weaver), kćer doktorice Augustine koja je na kraju prvog filma napustila umiruće ljudsko tijelo te u avatarskom obliku rodila kćer. Kiri je brižna, osjećajna i ozbiljna tinejdžerica, za svoju dob vrlo mudra osoba, a pred kraj filma doznat ćemo da ima i određene moći koje će itekako dobro doći ostatku obitelji. Peto dijete ljudski je dječak Spider (Jack Champion), potencijalno najzanimljiviji dječji lik jer je razapet između svog čovječjeg roda i Na’vija s kojima je proveo cijeli život. Spider je sin Quaritcha (Stephen Lang), arhizlikovca iz prvog filma. Bio je premalen da se s ostatkom kolonista vrati na Zemlju te je odrastao uz Na’vije i smatra se punokrvnim članom plemena. Sullyjeva djeca prihvaćaju ga kao svojega, on se smatra članom njihove obitelji, no tijekom filma morat će se suočiti s ocem koji se kao klonirani Na’vi vratio na Pandoru da dovrši posao iz prvog filma.
Djeca su najvažniji, ali nikako ne i jedini aduti filma. Voda je drugi važan sastojak, koji je i u nekim prijašnjim Cameronovim filmovima (“Bezdan,” “Titanic”) imao presudnu ulogu. U ovom filmu u vodi plivaju zapanjujući tulkuni, pandorska verzija zemaljskih kitova. Tulkuni su inteligentna bića čije komunikacijske vještine kudikamo nadmašuju one kitovske. Lo’ak se zbližava s Payakanom, izopćenikom iz plemena tulkuna. Upoznavanje i zbližavanje Lo’aka i Payakana jedan je od središnjih motiva filma, sve to traje prilično dugo, ali ni u jednom trenu nije dosadno zahvaljujući zadivljujućim prizorima koji se nižu u pravilnom ritmu. Kao i obično kod Camerona, priča je najtanji dio filma, ali zahvaljujući vizualnim atrakcijama, rado mu to opraštamo. “Avatar: Put vode” je sto posto digitalni film, a to znači da nije samo riječ o naknadnoj obradi slike već se digitalnost proteže i na likove. Svi likovi ili su savršeno dobri ili nepopravljivo zli – ili su nule ili jedinice, ne postoji ništa između. Djeca su također svedena na poznate obrasce adolescentskog ponašanja. No kad vas jednom priča usisa, sve to pada u drugi plan i ništa nije problematično, a dječja tipiziranost čak je i vrlo simpatična. Film je uvijek zanimljiv, ali svoju pravu privlačnost ima upravo u scenama u kojima su na ekranu djeca. A kad su djeca u vodi ili oko nje, lako je povjerovati da ništa ljepše nije moguće vidjeti na filmu. Otprilike prvih pola sata potrošeno je na ponavljanje gradiva iz prvog filma te rekapitulaciju događaja između dva filma i to je najdosadniji dio. Ovo “najdosadniji” shvatite vrlo uvjetno, naime, tako se može opisati samo u usporedbi s ostatkom filma, koji gledatelja neprestano zasipa lavinom vizualnih ili emocionalnih atrakcija.
Nakon uvoda film se pretvara u ekološku razglednicu, no nema suhog dociranja, nego samo puno čudesno lijepih prizora. Kao što klasična filmska dramaturgija nalaže, nakon očaravajuće idile dolazi nevolja. Kad Quaritch napadne selo u koje su se sklonili Sully i obitelj, film se pretvara u žestoku akcijsku priču. Prizori su opet zadivljujući, premda ujedno i zastrašujući. U ovom dijelu možda je najbolja dosjetka da se na strani dobra bori i Payakan, koji postaje junak ravnopravan bilo kojem na’vijevskom ili ljudskom liku. Sam kraj akcijskog dijela donosi emocionalno najkompliciraniju scenu, koja ledi krv u žilama, a kad se taj problem riješi, sljedeća se nevolja (spašavanje iz tonuće olupine) raspleće u maniri moderne bajke. Naravno, ostavljen je prostor za nastavak ili više njih. Cameron je rekao da ako publika ne prihvati dobro film, slijedit će još samo jedan nastavak, inače ćemo gledati (barem) još tri “Avatara”.
Kad izađete iz kina, još uvijek opijeni čudesima koja ste upravo vidjeli, teško je i pomisliti da film može podbaciti na kinoblagajnama. No to se dogodilo u prvom vikendu prikazivanja. Analitičari su predvidjeli zaradu od pola milijarde dolara u svijetu, a film je zaradio “skromnih” 435 milijuna dolara. Iz toga su odmah pali zaključci da se novi “Avatar” neće isplatiti (procjenjuje se da je koštao između 350 i 400 milijuna dolara). No valja se prisjetiti prijašnjih Cameronovih filmova, slična se situacija već dogodila. “Titanicov” prvi vikend nije bio ništa posebno, nimalo impresivnih 28 milijuna dolara, a tek u kasnijim tjednima golem odaziv publike doveo je “Titanic” do statusa prvog filma koji je na kinoblagajnama zaradio više od milijarde dolara.
I kad smo već kod prijašnjih Cameronovih filmova, poznavatelji njegova opusa u gotovo svakom motivu novog filma prepoznat će nešto već viđeno u njegovim prethodnim naslovima. Primjerice, način na koji Kiri spašava Neytiri i Tuk iz tonućeg broda neodoljivo podsjeća na “Bezdan”, a cijela sekvenca potonuća broda, razumljivo, podsjeća na slične scene iz “Titanica”. Ta izražena derivativnost filma, uz plošan scenarij, najviše vam može zasmetati, ali i ne mora. Ako sve ranije Cameronove filmove shvatite kao neku vrstu pripremnih laboratorijskih vježbi za savršenu izvedbu scena u novom filmu, onda repetitivnost ima drukčiji smisao. Gledano iz toga kuta, lako je zaključiti da je posao u novom filmu odrađen gotovo savršeno. Ako ste obožavali “Avatar”, nakon ovog filma možda ćete malo promijeniti ocjenu. Prvi film imao je šume i lebdeće planine, novi ima djecu i vodu – a druga kombinacija uistinu neusporedivo bolje funkcionira. “Avatar: Put vode” film je koji se jednostavno mora gledati u kinu, po mogućnosti 3D verziju.
VIDEO Ostanite zdravi: Nekoliko načina da izbjegnete prehladu ovih blagdana
Koliko moraš nepoznavati film da izjaviš glupost tipa "nastavak je bolji od prvog dijela jer ima djecu"??? Terminator 1 i 2 su podjednako dobro filmovi bez obzira na mulca. Reći da su nastavci Aliena zanimljiviji ili bolji od prvog dijela, može samo netko kome je plaćeno da napiše ovakav promo članak za Avatara 2. Davne 2009. sam gledao prvi dio u 3D i pred 2 tjedna drugi dio, također u 3D. Drugi dio nije do koljena jedinici. Posebno kad govorimo o kvaliteti priče koja je kliše do klišeja. Zbog čega je i sam film je na trenutke dosadnjikav. I traje brat bratu pola sata previše. I ne postavljajte pitanja tipa "kako ti onda ne smeta gledati, npr. Bilo jednom Americi?". Pa Bilo jednom u Americi je filmčina s odličnim glumcima i scenarijem a Avatar 2 je najobičnija disnijevska slikovnica. Ako želite klince izvesti u kino - super. Inače, uštedite si vrijeme i novac, i preskočite ovaj film. Nećete puno propustiti.