Nedavno sam prvi put u životu posjetio Delnice. Autom smo se vraćali kući iz Rijeke pa sam predložio kćeri i supruzi da se na sat vremena zadržimo u Delnicama i malko obiđemo centar. Nisu bile baš oduševljene, ali nisu se ni previše bunile pa smo to ipak učinili.
Dosta lako i brzo uspio sam naći dobro parkirno mjesto u centru, što me uvijek najviše brine u nepoznatom gradu. (Supruga prigovara kad parkiram, po njezinu mišljenju, predaleko od centra.) Zatim smo se otišli prošetati.
Kad smo stigli do tržnice, moje cure otišle su u trgovinu nešto kupiti, dok sam ja ostao čekati ispred.
Asfaltirani plato tržnice bio je gotovo posve pust. Očito nije bio tržni dan. Vidio sam da su na platou, desetak metara ispred trgovine, bila bijelom bojom uredno iscrtana dva igrališta za igru školice.
U jednom trenutku do tih igrališta došetale su jedna curica i njezina baka. Vjerojatno su bile u jutarnjoj šetnji. I vjerojatno svako jutro dolaze na to mjesto.
Curica je imala između jedne i dvije godine. Znala je hodati, ali još uvijek pomalo nesigurno. Ispod njezinih hlača nazirale su se pelene. Dosta dugačka još slabašna plava kosica bila joj je pomalo neuredna. Imala je dudu u ustima. Vidjelo se da se duda pomiče malo naprijed-natrag dok cucla, ali ju je čvrsto držala svojim zubićima.
Baka joj je pustila ruku, da može slobodno hodati. Ona je odmah ušla na jedno od igrališta, dok je baka ostala stajati nekoliko metara dalje pogledavajući okolo, ali stalno vraćajući pogled na unuku.
Unuka je htjela pokazati baki kako i ona zna igrati školicu. Mora da je više puta pažljivo promatrala djevojčice kako se igraju, pa ih je sad pokušala oponašati. Nespretno je savijala nožice i saginjala se i zamahivala ručicama kao da se sprema skočiti, ali još nije znala skakati, pa bi se ispravila i ostala stajati na mjestu. Ali nešto je nedostajalo.
Nije se mogao čuti udarac kao kad djevojčice doskoče nakon skoka. Zato bi curica podigla desnu nogu i zatoptala njome nekoliko puta. Tako je bolje, sad se čuje i zvuk kao kad se starije djevojčice igraju. Topćući tako nekoliko puta, izgubila bi ravnotežu te bi se zateturala i napravila hitro nekoliko koraka da ne padne i da uspije povratiti stabilnost. Zatim bi podigla pogled da vidi prati li baka kako ona igra školicu.
Baka bi, naravno, gledala što joj unuka radi, ali je i stalno pogledavala okolo. Mislim da se nadala da bi mogao naići netko koga poznaje pa da može s tom osobom popričati makar nakratko. Nakon nekoliko minuta objema im je ondje već dosadilo pa su nastavile dalje, da naiđu na nešto drugo zanimljivo, na što će opet potrošiti nekoliko minuta.
To me podsjetilo kako je bilo kad je naša kći bila mala i kad sam ja tako šetao s njom.
Dok je još bila premalena za vrtić, u radne dane ostavljali smo je kod mojih roditelja, a onda bježali raditi. Popodne, kad bismo došli po nju, mama i tata izgledali bi izmučeno i gledali bi nas zahvalno kako odlazimo.
Tata se znao žaliti “da danas nije stigao ni novine prelistati”. Ali mama mi je puno puta rekla da bi popodne, listajući novine ili radeći nešto drugo, konačno slobodan, tata iznenada znao zavapiti: “Ma di mi je dijete?”
Ali preko vikenda morali bismo se sami nositi s njom. Supruga bi mi nakon doručka redovito govorila, ako baš vani nisu padale sjekire: “Hajde, tata, morate se ići prošetati, da uhvatite zraka!” Govorila je to i gledala me kao da ima dojam da se meni ne ide šetati s vlastitom kćeri.
A ja sam znao da smo joj mi polako već išli na živce, iako ona to nikad ne bi priznala. Isplanirala je počistiti po stanu i skuhati ručak pa smo joj smetali. Zato je navodila zdravstvene razloge zašto bismo mi trebali ići van. Shvaćao sam da nema nikakve nade, da joj se moramo ukloniti iz vidokruga i ne vraćati se makar jedan sat. Čak bi nam pomagala da se što prije spremimo i odemo. Čim bismo izašli iz zgrade, ja bih najprije pogledavao ima li možda oko naše ili susjednih zgrada još neki tata koji besciljno šeće sa svojim potomkom, pa da bih ipak mogao s nekim i popričati. Najgore je bilo kad sam ja jedini bio na dežurstvu, tad sam kao samotni, odbačeni jadnik šetao okolo s kćeri.
Ako je vrijeme bilo neprivlačno, znao sam da ćemo samo mi lunjati vani. Moja supruga bila je jedna od nepopustljivijih kad je vrijeme u pitanju. Ali za ljepšeg vremena i drugi tate bi bili istjerani van pa sam barem imao društvo.
Nije bilo važno o čemu se priča, samo da se može razgovarati. Ako jedno oko i gleda negdje dalje, drugo mora stalno biti usmjereno na dijete, naročito kad je djeci između jedne i dvije godine. Tad dijete zna hodati i može svašta dohvatiti, a još nema pameti pa bi moglo staviti u usta sve što pronađe i podigne sa zemlje.
Tih sam godina lijepo upoznao sve zakutke oko naše zgrade. Kći je vodila, a ja sam slijedio nekoliko koraka za njom. Na primjer, uspela bi se stepenicama do ulaznih vrata, pa ih pokušavala otvoriti (tad bih morao paziti da netko ne naiđe i otvori vrata iznutra pa je nehotice udari). Zatim bismo se spustili stepenicama natrag te obišli okolo sve do stražnje strane zgrade. U blizini je bilo posađeno drveće pa bi ona otišla do njega. Nakon toga do travnjaka i dječjeg igrališta. Malo na tobogan, pa malo na ljuljačku. Zatim bismo se vratili na prostor ispred zgrada, gdje je bilo prometa, pa sam morao biti oprezniji. I tako dalje, svugdje po nekoliko minuta.
U prizemlju susjedne zgrade bio je kafić, s terasom ispred. Kći je i tamo voljela ići i promatrati goste. I ja sam ih promatrao kako bezbrižno listaju novine i blaženo srču kavicu.
>> VIDEO Katarina i Josip Šeget s unucima su 15.1.1992. bili na naslovnici Večernjeg lista povodom Dana međunarodnog priznanja Hrvatske: "Nakon 30 godina nadamo se i trudimo da će nam svima tu biti bolje!"
